Svojedobno se, prije desetak godina, na Kvarneru pojavila priča prema kojoj je Davor Šuker trebao kupiti Orijent. Zapravo, radilo se o tome da je „legendarni devet“ želio uložiti u omladinsku školu Orijenta. Nije se dogodilo. Zašto? U trenutku kada je vijest zaplovila eterom, „čuvari krimejske tradicije“ , razne udruge i pojedinci podignuli su „bunu protiv privatnog kapitala“ koji bi, valjda, prema njihovom mišljenju, „iščupao korijene“ Orijenta i Šuker je – odustao. Orijent danas? Tuga, jad i čemer…
Komparacijom aktualnog trenutka, tragom najave kako će Talijan Gabriele Volpi „kupiti Rijeku“ mogu se prepoznati određene sličnosti. Poglavito u dijelu „borbe kapitala s tradicijom“. Koja je u habitusu određenog dijela nogometnih zaljubljenika na Kvarneru konstantno prisutna i duboko ukorijenjena. Uostalom, već su krenula „ispitivanja javnog mijenja“, pa se tako javila i Armada. Momci sa zapada nemaju, dakle, „ništa protiv da Volpi uloži u Rijeku“, ali „klub mora zadržati prepoznatljivost“, uz dodatak „bilo bi dobro da dio vlasništva zadrži grad Rijeka“.
Neke stvari ćemo, prije ili kasnije, morati shvatiti. Ako je nogomet posao, a je, onda je kapital – svetinja. U redu, zvuči okrutno, ali od istine je teško pobjeći. Ako želimo jaku, veliku, europsku Rijeku, onda ćemo tradiciju morati (sa)čuvati i pamtiti. Ali i prihvatiti – kapital. Zašto bi, uostalom, Volpi kupio Rijeku, ako u tome ne vidi svoj interes i mogućnost profita? Zbog tradicije? Budimo ozbiljni… Uostalom, Rijeku nitko, nikada neće moći „odnijeti s Kvarnera“, ali ako klub želi biti konkurentan i uspješan, onda će morati početi igrati po tržišnim pravilima. Inače će gubiti utakmice. Na travnjaku i van njega. A od toga su svi umorni…
Volpi je pragmatičan čovjek u vremenima gdje sve počinje i završava s kapitalom. Koji je, svidjelo se to nekome ili ne, prvi preduvjet dugoročnog uspjeha. Tradicija? Od nje se, nažalost, ne živi…
