Prva dva kola Svjetskog nogometnog prvenstva u Brazilu zorno pokazuju koje vrijednosti prolaze, a koje ne u današnjem reprezentativnom nogometu. Naglasak je na reprezentativnom, budući da je igranje u klubu, samim time i u klupskim kontinentalnim kupovima, nešto potpuno drugačije od Mundijala. Upravo zbog tih činjenica Messi i Ronaldo zasigurno, a Neymar vrlo vjerovatno nikada neće biti najbolji nogometaši svih vremena. Njihove reprezentacije su im samo poligon za dokazivanje budući da o njihovom učinku izravno ovise, a takav sustav ire i međusobnih odnosa u kojem su svi ostali manje važni ne može imati dugačak rok trajanja na velikim natjecanjima. Messi se u to uvjerio već u Južnoafrićkoj Republici kada je naletio na moćni njemački stroj koji je izbacio Argentinu poput lavine iz četvrtfinala. Cristiano Ronaldo uvjerava se trenutno u Brazilu, a Neymaru se još uvijek mogu dati određeni krediti jer je u odabranom tercetu najmlađi, a i Mundijal je u njegovu dvorištu.
'Mali' prolaze zbog zajedništva
Teško da je itko, pa i oni najzagriženiji navijači Kostarike vjerovao da će ta reprezentacija već nakon dva kola u 'skupini smrti' sa Engleskom, Italijom i Urugvajem osigurati osminu finala. Po vrijednosti igrača najjeftinija momčad Mundijala nogometno se poigrala s bivšim svjetskm prvacima u prva dva kola. U njihovoj momčadi nema Miessija ili Cristiana Ronalda, ali ima zajedništva, i to dalelo više no u Argentini ili Portugalu. To je čar svjetskih prvenstava koja nedostaje Gaučosima ili Selecau, a zbog koje Messi ili Cristiano Ronaldo nikad neće postati nogometni besmrtnici.
Argentina na svome kontu ima šest bodova, ali samo i isključivo zaslugama Lea Messija. Nije odigrao minute za pamćenje, štoviše pamtit će se samo one dvije od sto i osamdeset odigranih u kojima je uspio zabiti pogodak Bosni i Hercegovini nakon solo-akcije koju je povukao s centra, odnosno plasirati pogodak Iranu u trenucima očaja. Sve je to stalo u jednu rečenicu, a od njega se očekuje mnogo više. Slično je i s Ronaldom, koji je nakon dugotrajne Messijeve vladavine ipak dočekao svoju Zlatnu loptu i mjesto pod suncem. Koljeno ga ne sluša, ali dao je svoj obol i pružio očekivano u utakmici drugoga kola. Ubačaj za Varelu u devedeset i petoj mnuti sprao je sva lica sumnje, ponovno ga slave u Portugalu, iako objektivno, razloga za slavlje upravo oni imaju najmanje. Njemačka i SAD bježe dostižna tri boda, ali gol-razlika i četiri primljena pogotka protiv Njemaca izabranike Paula Benta mogli bi skupo stajati. Trebat će čudo da se Cristiano Ronaldo nađe sa svojim reprezentativcima među šesnaest najboljih na svijetu, osim velike pobjede protiv Gane morat će Njemci slaviti protiv SAD-a s barem dva gola razlike. U takvo što je teško vjerovati, poglavito ako se zna da je i jednima i drugima dovoljan bod u međusobnom susretu za prolazak dalje.
Pele ili Maradona? Vječno je to pitanje na koje niti njih dvojica ne znaju odgovor. Sigurno je da su to dva najbolja nogometaša svih vremena, ono što su postigli i u kakvim su okolnostima osvajali trofeje teško će itko moći ponoviti. Pele je sinonim za Brazil, a Maradona za Argentinu, a ono što ih razlikuje od Messija i Cristiana Ronalda nisu samo brojke u osvojenim trofejima već i uspjesi s reprezentacijom. Pele je u dvanaest godina osvojio tri svjetska prvenstva (1958, 1962, 1970), bio je predvodnik sve tri generacije uz igrače poput Didja, Vave, Garrinche i Niltona Santosa. S druge strane, Diego Maradona je od malenog Napolija na prijelazu iz osamdesetih u devedesete godine prošlog stoljeća napravio planetarno polularni klub. Dva je puta osvojio talijansko prvenstvo (1987, 19990), a s reprezentacijom je najprije bio svjetski prvak do dvadeset godina (1979), da bi sedam godina kasnije u Meksiku postao šampion s A-vrstom. Bio je i u finalu četri godine kasnije, no u Italiji je bolja bila Zapadna Njemačka.
Pele i Maradona ne bi bili to što jesu da nije bilo reprezentativnih naslova. Igranje u krugu kolega iz različitih klubova i podneblja pod zajedničkom zastavom uvijek će biti motiv više, kao i kriterij kod ocjenjivanja uspješnosti bilo kojeg svjetskog nogometaša. Da nisu imali grupu donekle podjednako kvalitetnih igrača iza sebe, ne bi za reprezentaciju uspjeli postići i više no što su to učionili za svoje klubove u dugim i uspješnim karijerama.
Lionelu Messiju odgovara samo Barcelona, ali nikako ne i argentinska reprezentacija. Ne odgovara mu pokretanje akcija s centra kao u slučaju protiv BiH, ali ni stajanje daleko od gola, poput akcije iz koje je zabio pogodak Iranu. Teško se uopće sjetiti situacije kada je posljednji puta prije toga Messi zabio izvan kaznenog prostora. Tiki-taka i ritam Pepa Guardiole prošlo je svršeno vrijeme, a čarobnjak iz Rosaria ostao je zatočen upravo u toj jedinici vremena. Ronaldov problem u reprezentaciji je isti, osim njega ne postoji netko tko bi mogao dati barem približno koliko daje on, što za posljedicu ima gotovo sigurno portugalsko ispadanje u najranijoj fazi dvadesetog Svjetskog prvenstva.
Ostaje dakle, samo vječno pitanje. Pele ili Maradona.
