Nakon tri uzastopna neuspješna rezultata, poraz od Osijeka u Gradskom vrtu i Rijeke na Poljudu, te neodlučenog ishoda u dvoboju sa Lokomotivom pred svojim navijačima, sraz sa Interom iz Zaprešića bio je kvalifikacijski ponajprije za trenera Joana Carrilla, a zatim za sportskog direktora Marija Branca koji je arhitekt ovako nemoćnog Hajduka.
Došla su vremena da se Hajduk boji utakmica protiv kluba iz predgrađa metropole, bez navijača i kvalitetnijeg prvoligaškog igrača. Svi su se od reda na Poljudu "tresli" uoči gostovanja Intera.
Nakon pobjede Hajdukovci su slavili kao da su pobijedili Intera iz Milana, a ne i Zaprešića.
Dan poslije pobjede nad Interom jedna od Hajdukovih legendi, nekadašnji član "vatrenih" koji su na Svjetskom prvenstvu u Francuskoj 1998. godine osvojili brončanu medalju.
Utakmicu je gledao s istočne tribine i u jednoj rečenici iznio svoje mišljenje o igri:
- Bože moj, kako igra Hajduk?!
A Hajduk igra lošije nego kada je trener bio Marijan Pušnik. U Pušnikovom mandatu igralo se agresivnije, protivničke igrače napadalo se već na vrhu njihovog kaznenog prostora.
Carrillova momčad igra bez agresivnosti, bez koncepcije i kreacije... Jednom riječju momčad ne zna što igra za to su igrači najmanje krivci.
Razumljivo je zašto su u Hajduku onako euforično proslavili pobjedu nad Interom iz Zaprešića.