Mario Stanić osebujni je lik iz poznate galerije brončanih, koji su proslavili hrvatski nogomet osvajanjem trećeg mjesta na SP-u 1988. Nakon karijere Stanić je skrenuo pažnju sportske javnosti nadahnutim komentarima naše nogometne stvarnosti, koja više nema veze s vremenima kada su "vatreni" na stadionima poticali pozitivni nacionalni naboj. Bivši igrač Željezničara, Dinama, Benfice, Parme i Chelseaja za Index je bez zadrške prokomentirao događaje na tribinama San Sira:
- Ne razumijem nasilje, ne želim opravdati ono što se dogodilo na stadionu, no mišljenja sam da je istina puno kompleksnija od one koju nam mnogi pokušavaju prezentirati. Baklji, bakljada, nereda na utakmicama je bilo i toga će uvijek biti. U zemljama koje nemaju razvijenu svijest, koje nemaju razvijeni mehanizam da se to zaustavi, takve stvari su nažalost gotovo pa svakodnevna pojava. Mene je na toj utakmici puno više od tih baklji zasmetalo obostrano zviždanje himnama. Ako ti ljudi nisu bili u stanju barem 35 sekundi pokazati respekt prema državi i protivniku s kojim igraju, onda se moramo svi skupa zapitati što bi se tek dogodilo da su stvari posve izmakli kontroli i da je sve krenulo po zlu. Nama ne treba nikakva revolucija, nama je potrebna evolucija. Međutim, nije to problem od jučer. To se nama događa godinama, a svi pred tim zatvaramo oči i pravimo se da nas se to ne tiče. Pa kad se dogodi nešto ovako, onda se svi skupa pravimo blesavi i čudimo se. To me je puno više zaboljelo nego sam prekid. Jer ako zviždi 60 ili 70 posto stadiona, ma nije više ni bitno tko je zviždao, svi koji zvižde su isti. Očito je da nismo u stanju kontrolirati neke svoje nagone i ponašamo se kao zadnji primitivci. Možda je to teško priznati, ali to je istina. Ulaziti sad u problematiku zbog čega se to dogodilo, na kraju krajeva, nije ni bitno. Osobno me sve to skupa više niti ne zanima, kaže Stanić koji nije htio dublje ulaziti u genezu sukoba između dijela navijača i HNS-a:
- Navijači za ove u savezu govore da su kriminalci, ti kriminalci za te navijače kažu da su huligani, a je li tko postavio pitanje što je sa svima nama koji smo u sredini. Što je s nama koji smo na koncu došli na stadion pogledati utakmicu. Mi smo taoci jednih i drugih. Vjerujte mi, u trenutku tog prekida, osjećao sam se toliko poniženo, tako jadno, tako iskorišteno, izmanipulirano, da sam otišao i nisam čekao hoće li se ta utakmica nastaviti. Ne znam koga su oni tjerali, ali mene su uspjeli otjerati. Gledajte, mi živimo u licemjernom svijetu. Licemjerje doživljavamo na svakom koraku i nogomet je samo preslika onoga kakvo nam je društvo. Ako krenemo redom i pogledamo što se sve događa u politici, zdravstvu, školstvu, kakvi su nam mediji, onda ne treba čuditi zbog čega nam društvo sve brže klizi u neku vrstu kamenog doba. I svi smo zbog toga krivci. Počevši od mene, vas, pa nadalje. S tim našim silnim prešućivanjem i nereagiranjem, svi skupa postajemo sukrivci za stanje u kojem se nalazimo. Depresija koja se nadvila nad cjelokupno hrvatsko društvo je ono što me najviše smeta. To više nije stvar koliko tko nečega ima ili nema, već je u pitanju nemogućnost da se u gradu sretne nekoga tko je nasmiješen. Vraćamo se svi skupa u rikverc i to u svim segmentima. A najviše boli to što je to postalo normalno. Postali smo društvo koje od zdravih ljudi pravi nezdrave. Što se tiče ovog s ustašama: ako nitko ne smatra na tako nešto shodnim reagirati, a onda smo očito mi svi ustaše! Zaista ne znam što nam se to događa. Ako nam je to dio navijačkog folklora, onda smo zaista dotaknuli dno, rekao je Stanić.
