Bivši član uprave Dinama Krešimir Antolić redovito na društvenim mrežama zanimljivo komentira utakmice Dinama.
Nakon pobjede Dinama protiv Rijeke napisao je između ostaloga sljedeće:
- Slučajna pobjeda. Za Dinamo bi danas bilo najbolje da nije pobijedio. Nije zaslužio ni izgubiti, jer je u prvom poluvremenu sterilnu i bojažljivu Rijekinu momčad sabio u mišju rupu. Ipak, zbog drugog poluvremena, za demaskiranje očiglednih problema bilo bi najbolje da je završilo neriješeno. Ovako će apologeti klupske vrhuške i njihova trenerskog izbora dobiti kratkoročni materijal za nerealno zadovoljstvo. U nekoliko godina koliko sam surađivao s Josipom Mišićem, spoznao sam da je riječ o poštenom čovjeku, igraču koji je uvijek davao sve od sebe na terenu i primjereno predstavljao Dinamo u svakoj prilici. Ponašanje koje je pokazao udarivši dva igrača Rijeke, zbog čega je apsolutno zaslužio crveni karton, zapravo je personifikacija očigledno nervozne, nesigurne i frustrirane svlačionice, naglasio je Antolić.
Nakon teškoga poraza od Celte Vigo, napisao je sljedeće:
- Celta je pobijedila rutinski; to nije bilo teško kada su preko puta imali blijedu, ispuhanu i nesigurnu momčad. Znali smo da Dinamo nema alternativnog desnog beka pa su tu poziciju morali pokrivati Théophile ili Mikić, koji ove sezone nema niti jednu seniorsku minutu. Znali smo i da nema trećeg stopera pa je morao igrati zapravo ozlijeđeni Dominguez, kao i da nema pravog ofenzivnog veznog jer su svi takvi igrači „smrznuti” na klupi za pričuve. Sve to bilo je poznato, pa samim time ni poraz nije nikakvo iznenađenje. Za mene je ova utakmica simbolizirana u dva detalja: prvi je da je 38-godišnji Aspas izdominirao naš vezni red, a drugi da je jedini Dinamov igrač koji je išta konkretno radio bio Arber Hoxha – igrač koji ovdje odavno ne bi bio da je Jakirović u Hull Cityju mogao raditi ulazne transfere.
Dinamova “igra” posljednjih mjesec dana bila je maskirana slučajnom pobjedom protiv Rijeke i jednako takvom protiv raspadnutog Osijeka, pa je večerašnji poraz zapravo razotkrivanje. Ova momčad je razjedinjena, nemoćna i taktički limitirana, koliko god nas nemušti i bizarni pokušaji novog šefa klupskog PR-a, inače najpoznatijeg po gastro kolumnama, pokušavali uvjeriti u suprotno.
Najlakše je sada obrušiti se na Kovačevića. No nije on sam sebe doveo u Dinamo. Njegove vrline bile su poznate, kao i njegove mane. Biti Dinamov trener ne znači samo poznavati nogomet, nego imati i čitav niz drugih kvaliteta i znanja – od osobnosti do leadershipa. Arhitekt njegova dovođenja, kao i odluke da treba krenuti ispočetka i “potjerati” sve igrače osim Mišića, samo je jedan – Zvonimir Boban. Smatrao je da je 50-godišnji trener, zato što je bio prvak 4. i 3. lige i što je s Belupom i Varaždinom igrao dopadljiv nogomet, osoba kojoj treba prepustiti stvaranje nove momčadi, razvoj ofenzivne i atraktivne igre, obranu 17 europskih bodova, borbu za naslov, kvalifikacije za Ligu prvaka i razvoj mladih igrača. Smatrao je to iako je trebao znati da Mario Kovačević jednostavno nije taj profil. Uz to mu je u stožer postavio dva početnika – jednog trenera limača i jednog koji je dosad bio isključivo pomoćnik. Boban je i arhitekt ove momčadi: on ju je selektirao i odlučio da se u nju samo kroz odštete i naknade za potpis treba uložiti preko 20 milijuna eura.
Ništa još nije propalo, sezona odmiče, ali se više ne može smatrati mladom. Voditi Dinamo ne može se volonterski, s fokusom podijeljenim između ugostiteljskog posla i komentiranja Lige prvaka. Dinamo zaslužuje fokus 24 sata dnevno, sedam dana u tjednu, te spremnost na priznavanje pogrešaka i donošenje odluka koje stoje iznad vlastitog ega. Sve drugo je put prema dolje. Izostanak jasnih odluka i bijeg od odgovornosti je otprilike jednako kao kada su na Titanicu plesali i pjevali dok je brod već krenuo tonuti, zapisao je Antolić.