U svakodnevnom podcastu današnja tema je bila nogomet, a naš gost bio je trenutni hit slovenske lige, Ante Vukušić.
Idemo malo kroz tvoju karijeru. S 18 godina si igrao za prvu momčad Hajduka. Kako je bilo tamo igrati?
VUKUŠIĆ: To je bilo ostvarenje sna, san svakog Dalmatinca je zaigrati za Hajduk. Nitko nije bio sretniji od mene, brzo sam se ustalio u momčad. To su neke stvari koje ću pamtiti do kraja života. Najdraži trenutak s Hajdukom je sigurno onaj pogodak Anderlechtu. Ono kad viču: Sinjski dijamante!, to je sve u meni bilo ostvarenje.
Što kažeš na ovaj današnji Hajduk pod Tudorom, pratiš li situaciju?
VUKUŠIĆ: Pratim ih koliko stignem, dvije-tri utakmice sam pogledao. Malo mi je žao što je uvijek neka promjena naslova, i onda to sve padne u vodu. Hajduk se svake sezone bori za drugo mjesto, to mjesto donosi u LP i bit će velika borba. Žao mi je više što priliku ne dobijaju mlađi dečki. Svi mladi koji su bili kvalitetni su pomogli Hajduku. To je neka putanja i putokaz kako istrpiti. Kad sam bio u Njemačkoj, tad je bilo kontakta s Hajdukom. Nismo se uspjeli dogovoriti, malo sam se razočarao u to. Bio sam za opciju povratka u Split, nisam tražio neku nenormalnu plaću, htio sam samo igrati. Kad je trebalo meni pomoći, nije mi nitko pružio ruku spasa, a i ja sam žrtvovao svoju karijeru. Sad sam u Olimpiji i trenutno sam fokusiran na njih.
Karijera u Italiji?
VUKUŠIĆ: Iskreno, ja nisam htio otići u Pescaru, ali tadašnji predsjednik Brbić mi je rekao da moram ići jer su u financijskim problemima. Bilo je natezanja, pa sam na kraju otišao u Italiju, tamo je bilo stvarno teško. Imate i primjer Petkovića i Rebića koji su isto bili u Italiji, pa su na kraju sazrili. Išao sam na trening tamo kao da me netko tjera, uopće nisam bio tamo zadovoljan. Nekoliko mjeseci kasnije, kad su krenule pripreme u Pescari u Serie B, krenule su priče da ću biti glavni igrač. Imao sam ponudu iz Bologne, trebao sam samo dobiti papire i predsjednik Pescare mi se nije javljao. Ja sam takav čovjek , kad se razočaram tako da mene to baš zaboli, bio sam stvarno nezadovoljan i tužan. Bio sam na posudbi u Belgiji, zabio par golova, bilo je dobro. Nakon što smo osigurali ostanak u Beverenu, mene su opet poslali u Italiju. Nakon toga je transfer bio u Furth. Svi mediji su pisali površinski, a nitko nije znao dubinsku priču, ali u Pescari je predsjednik stvarno bio ono..., baš sam bio razočaran. Imao sam i nekih problema s plućima, živac se neki ukliještio, i baš me to sve gušilo. Riješio sam to operativnim zahvatom i sad je sve u redu.
Idemo malo kroz tvoju karijeru. S 18 godina si igrao za prvu momčad Hajduka. Kako je bilo tamo igrati?
VUKUŠIĆ: To je bilo ostvarenje sna, san svakog Dalmatinca je zaigrati za Hajduk. Nitko nije bio sretniji od mene, brzo sam se ustalio u momčad. To su neke stvari koje ću pamtiti do kraja života. Najdraži trenutak s Hajdukom je sigurno onaj pogodak Anderlechtu. Ono kad viču: Sinjski dijamante!, to je sve u meni bilo ostvarenje.
Što kažeš na ovaj današnji Hajduk pod Tudorom, pratiš li situaciju?
VUKUŠIĆ: Pratim ih koliko stignem, dvije-tri utakmice sam pogledao. Malo mi je žao što je uvijek neka promjena naslova, i onda to sve padne u vodu. Hajduk se svake sezone bori za drugo mjesto, to mjesto donosi u LP i bit će velika borba. Žao mi je više što priliku ne dobijaju mlađi dečki. Svi mladi koji su bili kvalitetni su pomogli Hajduku. To je neka putanja i putokaz kako istrpiti. Kad sam bio u Njemačkoj, tad je bilo kontakta s Hajdukom. Nismo se uspjeli dogovoriti, malo sam se razočarao u to. Bio sam za opciju povratka u Split, nisam tražio neku nenormalnu plaću, htio sam samo igrati. Kad je trebalo meni pomoći, nije mi nitko pružio ruku spasa, a i ja sam žrtvovao svoju karijeru. Sad sam u Olimpiji i trenutno sam fokusiran na njih.
Karijera u Italiji?
VUKUŠIĆ: Iskreno, ja nisam htio otići u Pescaru, ali tadašnji predsjednik Brbić mi je rekao da moram ići jer su u financijskim problemima. Bilo je natezanja, pa sam na kraju otišao u Italiju, tamo je bilo stvarno teško. Imate i primjer Petkovića i Rebića koji su isto bili u Italiji, pa su na kraju sazrili. Išao sam na trening tamo kao da me netko tjera, uopće nisam bio tamo zadovoljan. Nekoliko mjeseci kasnije, kad su krenule pripreme u Pescari u Serie B, krenule su priče da ću biti glavni igrač. Imao sam ponudu iz Bologne, trebao sam samo dobiti papire i predsjednik Pescare mi se nije javljao. Ja sam takav čovjek , kad se razočaram tako da mene to baš zaboli, bio sam stvarno nezadovoljan i tužan. Bio sam na posudbi u Belgiji, zabio par golova, bilo je dobro. Nakon što smo osigurali ostanak u Beverenu, mene su opet poslali u Italiju. Nakon toga je transfer bio u Furth. Svi mediji su pisali površinski, a nitko nije znao dubinsku priču, ali u Pescari je predsjednik stvarno bio ono..., baš sam bio razočaran. Imao sam i nekih problema s plućima, živac se neki ukliještio, i baš me to sve gušilo. Riješio sam to operativnim zahvatom i sad je sve u redu.