Goran Vučević javnosti se obratio otvorenim pismom u Slobodnoj Dalmaciji, obraćanje sportskog direktora prenosimo u cijelosti:
Nakon utakmice s Dinamom u polufinalu Kupa, izišao sam na balkon pokraj svoje kancelarije da uhvatim malo zraka. Utakmica je, blago rečeno, bila šokantna. Grozno šokantna. Trebalo mi je malo vremena da dođem sebi, da se priberem i da razmislim o svemu što se dogodilo. Da budem sam.
No, nisam bio sam.
Ispod balkona nalazi se popularni poljudski kafić koji je, bez obzira na poraz Hajduka, bio pun. Čula se galama, smijeh. Vrtile su se ture. Čuo sam i neke poznate glasove kako časte društvo.
Nakon utakmice s Dinamom u prvenstvu, izišao sam na taj isti balkon jer mi je također trebalo malo zraka. Utakmica je, blago rečeno, bila šokantna. Divno šokantna. Trebalo mi je malo vremena da dođem sebi, da se priberem i da razmislim o svemu što se dogodilo. Da budem sam.
I bio sam sam.
Ispod balkona, u kafiću, jedva da je ikoga bilo. Nije se, bez obzira na pobjedu Hajduka, čula galama. Nisu se vrtile ture. Nitko nikoga nije častio.
To su dvije slike koje najbolje opisuju sve ono što se ovih dana događa u Hajduku i oko njega. Dvije slike koje ću zauvijek nositi sa sobom i koje mi nitko neće moći izbrisati. I zbog kojih ću u konačnici možda uskoro i otići s Poljuda. Za nekoliko dana ili u bliskoj budućnosti. Svejedno.
Ljut sam od iskrivljivanje istine, od pritisaka, od neiskrenih ljudi, od posla kojemu sam se čitav predao i koji sam obavljao najpoštenije i najbolje što sam mogao. Svoj dug Hajduku, klubu koji me je u sportskome smislu odgojio i koji mi je dao profesionalni život, sam vratio. Pomogao sam klubu da preživi u možda i najtežim danima svoje povijesti. Preuzeo sam funkciju sportskoga direktora jer mi je to bila moralna obveza, dužnost koja se ne odbija.
Od prvoga dana imao sam jasnu viziju što želim napraviti, strategiju od koje, bez obzira koliko to bilo teško u nemogućim infrastrukturnim uvjetima, nisam odstupao niti za milimetar. Prilagodio sam se teškoj financijskoj situaciji - zapravo, nije se tu imalo čemu prilagođavati kad novca nije ni bilo, bilo je uzmi ili ostavi - i zasukao rukave.
Skupa s predsjednikom Marinom Brbićem, te njegovom uspješnom politikom zahvaljujući kojoj klub nije završio u stečaju, počeo sam sređivati stanje unutar kluba, uspostavljati sustav i slagati igrački kadar koji će se moći nositi s glavnim konkurentima, znajući da će biti oscilacija.
Bio sam, naravno, svjestan da je bez novca teško moguće parirati Dinamu, pa i Rijeci, ili se domoći skupine Europske lige, ali kako je vrijeme odmicalo postajali smo sve kompetitivniji i da nije bilo određenih izvanjskih faktora uvjeren sam kako bismo i sada bili u igri za sam vrh ljestvice.
Uspostavio sam suradnju s Kineziološkim fakultetom, ustrojio skautsku službu, zapravo je iz temelja obnovio, sredio bazu podataka, posvetio se i nutricionističkoj službi, Hajduku B, a i suradnja s ostalim dalmatinskim klubovima došla nam je visoko na listi prioriteta. Neke stvari su se s mrtve točke micale brže, neke sporije, a danas mogu reći da Hajduk, kad je o klupskom ustroju riječ, ima sve što i bilo koji drugi europski klub. Nedostaje nam "tek" kamp, a i tu smo priču, bez obzira koliko njezin kraj bio daleko, snažno započeli. Bez kampa, naime, Hajduku nema budućnosti.
Paralelno s unutarnjim preustrojem, pri čemu prije svega trebam zahvaliti radnoj zajednici na strpljenju i razumijevanju - poglavito kad smo jedno vrijeme bili na minimalcu - vodili smo i rat s Hrvatskim nogometnim savezom, tražili smo samo da budemo ravnopravni s drugima, a zauzvrat sam u više navrata bio kažnjen. Bilo mi je zabranjeno i ti govoriti.
Za cijelo to vrijeme u medijima se iznosilo puno netočnih informacija, pa čak i kontradiktornih. Recimo, jedno se vrijeme pisalo da su mi zbog financijske situacije ruke vezane pri dovođenju igrača, sada sam odjednom za sve ja kriv, iako nigdje nisam pročitao gdje su mi se to i kada ruke odvezale. Isto tako, ljetos se pisalo da je prijelazni rok dobro odrađen, a sad odjednom ništa ne valja. Nije mi to baš najjasnije. Ali, nema veze, valjda tako mora biti, valjda netko mora biti kriv.
Problem je samo što ja nisam kriv, odgovoran mogu biti, ali kriv nikako.
Zašto se ove zime nismo adekvatno pojačali? Da, znam da je to pitanje koje muči mnoge navijače. Prije svega zato što još nismo bili u stanju plaćati odštete, uskoro ćemo to moći jer smo na putu da se riješimo svih novčanih dubioza, ali tijekom zimskog prijelaznog roka to još nismo mogli. Isto tako, nemoguće nam je bilo dovesti i mlade, nadarene igrače jer njihovi roditelji odmah traže novac, emocije tu igraju malu ulogu.
Ipak, imamo kvalitetnog trenera, sjajnog čovjeka koji se potpuno prilagodio klubu i koji niti u jednom trenutku nije prigovarao nego je, dapače, gospodin Burić je sve što je radio radio u dogovoru s Upravom kluba. Igrači koje smo uspjeli dovesti možda i nisu odmah dali koliko su mogli, ali sam uvjeren da mogu biti pojačanja. Velez je na zadnjoj utakmici protiv Dinama pokazao koliko zna, Velasquezom smo zadovoljni toliko da smo u završnim pregovorima da postane naš igrač od sljedeće sezone, Jefferson je pravo otkriće, Bilji je mnogo bolji kad igra na desnoj stoperskoj pozciji nego lijevoj...
Istina, Arteaga se nije snašao, ali na njegovu bezvoljnost teško je utjecati. Reći ću tek da je riječ o igraču kojega je Palermo platio milijun eura i koji se štufao nakon što je došao na posudbu u HNL. Tudor i Juranović, nadalje, danas igraju za mladu reprezentaciju.
Niz igrača iz omladinske škole smo priključili prvoj momčadi što potvrđuje politiku kako u prvoj momčadi uvijek mora biti najmanje 50 posto naših igrača.
Cilj škole je proizvesti igrača za prvu momčad, a odgovorno tvrdim kako dolaze novi klasni mladi igrači, poput Delića, Maganjića, Krekovića…
Dokle god je klubu nasušno potreban novac, sportski direktor ne može utjecati na prodaju. Konkretno, Marija Pašalića smo svjesno morali prodati kako bismo spasili goli život, Prodan je u FC Chelsea što isto tako nije mala stvar. Caktaš je imao takav ugovor da smo ga morali pustiti, a prodaja Milovića i Balića, po mome sudu, bila je sjajan posao.
Mogli smo, recimo, prodati i Vlašića, ali o toj opciji nismo željeli ni razgovarati jer Nikola je naše najveće blago i igrač koji bi svakako, samo da je poštenja u hrvatskome nogometu, trebao biti član reprezentacije na nadolazećem Europskom prvenstvu.
Znam da navijači traže i žele velikoga Hajduka. Znam da im je puna kapa pozivanja na strpljenje. No, ovaj put smo stvarno blizu, sasvim blizu, i bila bi prava šteta da se sada u klubu dogodi potres koji će ga vratiti tko zna koliko koraka unatrag.
Moj stav je jasan i to sam predočio Nadzornom odboru. Odgovoran jesam, ali kriv nisam. Uspio sam u svim zacrtanim ciljevima. Klub je na svim razinama stabiliziran te ide putem koji je jedini ispravan. Vjerujte mi, nema za Hajduka drugog puta. Čujem sada kako neki kritičari govore kako nedostatak novca nije opravdanje, kako smo mogli posuditi novac od privatnika i kupiti neke igrače, a ja im kažem kako je Hajduk na rub katastrofe i došao zbog takve politike.
Iza mene ostaje sve čisto i to mi je najvažnije, a drugi neka procijene koliko je to dobro ili loše.
Svaki kraj početak je nečeg novoga, piše Vučević.
