Vicente del Bosque odlučio je finale početi bez kasičnog napadača, u momčadi nema ni bočnih napadača Pedra i Jesusa Navasa. Cesare Prandelli nema razloga ništa mijenjati uoči finalne utakmice, talijanska momčad prirodno se posložila u klasičnom rasporedu 4-4-2. U strahu pred Španjolskom, Prandelli je prvu utakmicu na prvenstvu igrao s tri stopera (3-5-2). Slaba igra u pripremnom razdoblju i poraz (0:3) od Rusije neposredno pred početak EURO-a, natjerali s Prandellija na oprez. De Rossi na liberu iza dvojice stopera i pojačana sredina učvrstile su samopouzdanje u prvoj utakmici (1:1) protiv Španjolske, tijekom prvenstva igrači (Montolivo, Marchisio) koji nisu bili u prvom planu počeli su preuzimati sve veću odgovornost i Italija je postala jedina momčad koja igra s dvije klasične špice (Balotelli, Cassano). Momčad utemeljena na pouzdanoj obrani sastavljenoj od igrača Juventusa, više ne ovisi samo o učinku dvojice igrača znanih vrijednosti (Pirlo, De Rossi). Prandelli uoči finalne utakmice nema razloga vraćati se na početak prvenstva, njegova Italija u silovitom je usponu forme.
Zato se Vicente del Bosque ponovo predomišljao oko načina igre, što je činio tijekom cijelog prvenstva. Ishod finalne utakmice najviše ovisi o španjolskim igračima koji igraju ispod mogućnosti zbog Del Bosqueovih lutanja taktičkim prostranstvima. Žestoki kritičari španjolskog izbornika na dobrom su tragu kada tvrde da bi se razboritije vođena Španjolska prošetala i ovim turnirom, kao što se prošetala posljednjim dvama velikim natjecanjima. Naznaka razigrane i okomite igre u produžecima protiv Portugala, kada su u igru ušli Pedro i Jesus Navas, opet je pokazala da španjolska igra dobiva pravi smisao kada ima jasno definiranu igru preko bokova. Tada čak i igra bez klasičnog napadač dobiva drugačiji smisao.
Del Bosque je tijekom turnira pretežito igrao bez klasičnog napadača s mnoštvom klasičnih veznih igrača od koji su dvojica (Iniesta, Silva) bila zadužena za probijanje bokova, individualno ili u suradnji s bočnim braničima (Arbeloa, Jordi Alba), što je Del Bosque prepustio intuiciji ponajboljih igrača na svijetu. Od napadača najčešće je koristio Torresa, protiv Portugala neugodno je iznenadio s Negredom.
Koliko god Prandelli nije imao razloga ništa mijenjati u načinu igre, Del Bosqueu se promjene igre opet nameću same o sebe. Jedno je bilo sigurno prije finala, Španjolska protiv Italije neće igrati isto kao protiv Portugala. Kvaliteta finalne utakmice ovisi o tome kako će Del Bosque postaviti igru. Budući da je odabrao sastav kojim nastavlja zlorabiti "tika-taka" nogomet, u finalu nas vjerojatno očekuje dosadna utakmica u kojoj će glavni španjolski cilj biti posjed lopte a ne pogodak.
Činjenica da je konačni rezultat jedino objektivno mjerilo kvalitete igre ne umanjuje dojam da Italija u finalu zaslužuje Španjolsku kakvu još nismo gledali na ovom prvenstvu!