Tužna vijest okupirala je sportsku oktansku zajednicu. Npustio nas je Tihomir Filipović Tihi, nakon teške bolesti u 68. godini života.
Prestalo je kucati junačko srce jednog od najvećih, ako ne i najvećeg automobilističkog asa s ovih naših prostora.
Svoj obol ljubavi prema brzinama, svoju automobilističku strast, znanje i vještinu, umijeće i upornost, tvrdoglavost i beskrajnu želju dokazivanja ostvario je u izuzetno uspješnoj karijeri kojoj je posvetio svoj život. Statistika je neumoljiva, brojke se same od sebe nameću, nastupi, pobjede, automobilističke discipline, marke automobila, države u kojima je nastupao, suvozači, poneki peh i vječita cigareta, bez koje nije mogao.
Dokazivao se na stazama, potvrđivao da može, obarao rekorde, pobjedama plijenio pažnju. Jedinu pobjedu koju nije ostvario je ona s bolešću, različitim i posljednjih godina učestalim problemima na koje je nailazio. Tiho je otišao čovjek, uzor i idol mnogima, veličina kakva se rijetko sreće.
Svako pisanje Sjećanja izaziva jednu novu priču, tim više ako ste od samih začetaka automobilističke karijere vezani uz osobu o kojoj vrijedi napisati ono najbolje, ono iz srca. Prijateljskog, ljudskog. A s Tihomirom sam osobno bio takav. Na neki način bio je vozač s kojim sam „drugovao“ tijekom njegove višegodišnje karijere, od samog početka.
Svaki susret bio je nova priča, svako podsjećanje na lijepo, a ponekad i ono tužno, bilo je istinski doživljaj.
Veza i spona našeg upoznavanja, a kasnije i dubokog prijateljstva bio je dugogodišnji zajednički prijatelj, doajen automobilističkog novinarstva Aleksander Maksimović Max.
Tihomir je već u startu svoje automobilističke karijere bio „dečko“ koji obećava. Njegove prve oktanske poteze roditelji nisu baš podržavali, otac Pero dvije je godine „zanijemio“ u odnosima sa sinom, da bi potom prihvatio činjenicu da Tihomir bez automobilizma jednostavno ne može. Nije bilo ljepšeg, nego na cilju utrke, kod pobjedničkog postolja gledati Peru i njegov osmijeh sreće za sinov uspjeh.
Tihomir Filipović rodio se 15.studenog 1955. godine u Velikoj Kopanici nadomak Slavonskog Broda, elektroinstalater, a potom inžinjer prometa, nizom kasnijih godina samostalni obrtnik i poduzetnik, vlasnik i direktor tvrtke Tehnomat d.o.o.
Prvi nastup bilježi 1977. godine zagrebačkom stazom na Mostu Mladosti, u okviru kružne auto utrke „Oslobođenje Zagreba“ 8. svibnja, za upravljačem Zastave 101 grupe 1.
Bio je članom tadašnjeg Auto moto društva INA Zagreb prve tri godine, potom zagrebačkog AMK Dinamo, da bi od 1981. do 1985. vozio za AK Siget, tada trofejnu ekipu.
Vratio se 1986.godine u INA Zagreb, kasnije zagrebački AK Delta, za koji je nastupao i nakon dugogodišnjeg mirovanja prošlih godina. Upravo je kroz INA Team ostvario najveće rezultate karijere.
Od Zastave 101, potom VW Polo, VW Golfa GTI,... nizali su se automobili, ovisno o periodima i disciplinama, pa tako vrijedi upisati i: Audi 90 Quattro, Audi 200 Guattro, Renault 5 Turbo, Lancia Delta HF 4 WD, Lancia Delta Integrale, Lancia Delta Integrale 16V EVO, Opel Astra GRN, Alfa Romeo ST, Land Rover, BMW 325i E30, Škoda Fabia R5, VW Polo i Ford Fiesta rally3.
Što je s tim raznovrsnim voznim parkom Tihomir ostvario u njegovim najznačajnijim godinama, tijekom kojih je nastupio na 225 utrka i rallya, od čega je 93 puta pobjeđivao, a još 50-ak puta bio na pobjedničkom postolju. U bivšoj državi ostaje upisano da je do njenog raspada uz Riječanina Marijana Kosića u motociklizmu, bio jedinim osvajačem tri Zlatne kacige AMSJ kao trostruki uzastopni državni prvak.
Dijamantna kaciga mu, raspadom države, na žalost nikad nije dodijeljena. Osvojio je 18 naslova prvaka Jugoslavije i Hrvatske, neprikosnoven vladar, pobjednik, rekorder gotovo svih staza na kojima se vozilo.
Dva je puta proglašen automobilistom godine u anketi slovenskog Avto Magazina, šest je puta bio automobilist Hrvatske u izboru sportskih tijela saveza, šest puta dobitnik Zlatne plakete Grada Zagreba, višekratni dobitnik Zlatne značke Narodne tehnike, Trofeja SN brzinac, potom i Nagrade za životno djelo Zagrebačkog automobilističkog saveza,... što je gotovo 500 priznanja, pehara, plaketa u prvih, onih pravih u kontinuitetu 15 godina automobilističke karijere.
Uz tada „domaće“ nastupe Filipović vozi desetak utrka svjetskog i europskog prvenstva grupe A turističkih automobila.
Nakon uspjeha na krugu i brdu, upustio se u avanture automobilističke kraljevske discipline rallya. Sudjelovao je s desetak marki automobila, promijenio osam suvozača.
Prvi mu je rally bio 1978.godine sa Zastavom 101 i Krunoslavom Krištofom, da bi od 1987. do 1991. godine upisivao nastupe uz kopilotiranje Veljka Marenića, Nenada Krlića, Matu Šebalja, Davora Devunića, Sašu Ačimovića, Talijanku Robertu Merluzzi. Više od 30 rallya upisao je u knjigu povijesti na 20 različitih manifestacija, diljem Europe.
U tom je periodu posebno znakovit trogodišnji pobjednički ciklus slavnog domaćeg INA delta rallya kada je, od 1989. do 1991. godine, svaki put uz drugog suvozača, ispijao pobjednički šampanjac. Vozio je Europsko rally prvenstvo, svjetsko u Italiji i Francuskoj, kao i slavni Monte Carlo.
PRVI NAŠ SUDIONIK DANAŠNJEG DAKAR RALLYA
Tihomir Filipović odlučio se 1990. godine na „veliki korak za malog čovjeka“. Uz suvozača, trofejnog poljskog asa Andrzeja Kopera, kao članovi Camel teama, nastupaju na 12.izdanju legendarnog Rallya Paris - Tripoli - Dakar.
Bili su jedni od 11 debitanata, a tada jugoslavensko-poljska posada vozila je jedan od 17 Land Rovera kao najstarijeg vozila te godine. Cilj je bio, u konkurenciji 400-injak posada iz 22 zemlje, poslije nekih osam tisuća kilometara pustinjama stići nakon 15 dana do cilja.
I uspjeli su.
Tihomir Filipović upisao je povijesnu stranicu za automobilistički sport ovih prostora. Stigli su do cilja i Tiho je po tome ostao besmrtan šampion.
Ne treba niti opisivati koliko je iscrpljeno izgledao tjednima poslije toga. Prvo javno pojavljivanje, tim legendarnim Land Roverom, Tihomir je ostvario na svibanjskoj buzetskoj brdskoj utrci Alpe Dunav Cup privlačeći pažnju svekolike javnosti.
Upravo taj legendarni nastup na Dakru bio je vodilja ideji potpisnika ovih redova da u Rijeci osmisli, pokazat će se kasnije, nenadmašnu sportsko-turističko-karnevalsku manifestaciju Maškarani rally Pariz-Bakar. Filipović je bio povod, svojevrsni kum manifestacije, a koju godinu kasnije ponosno je kao gost prošetao Riječkim karnevalom uz sudionike maškarane grupe tog rallya.
Tihomir Filipović, nakon vrlo uspjele karijere s početka 90-ih godina, posvetio se prenošenju stečenog znanja, vještina i iskustva na mlađe naraštaje, bio je mentor nekolicine potom uspješnih automobilista, pokrenuo i vlastitu Školu sigurne vožnje.
Bio je rado viđen gost, njegovi savjeti zlata su vrijedili. Bio je predsjednikom novopokrenutog Ford Focus Cupa, izuzetno uspješnog, koji je okupio nekolicinu znanih, ali i mladih, kasnije priznatih i trofejnih automobilista. Bio je kraće vrijeme članom Upravnog odbora Hrvatskog auto i karting saveza, a nakon niza godina u ovom je mandatu bio na čelu radnog tijela Povjerenstva za nagrade, priznanja i odlikovanja HAKS-a.
Bio je aktivan i u Hrvatskom olimpijskom odboru, sportski ambasador Republike Hrvatske.
Usprkos dugotrajnoj pauzi u nastupima, nije odolio, a da se ne vrati na staze unatrag dvije godine. Nastupio je na najvećoj i najstarijoj domaćoj brdskoj utrci u Buzetu, na čijoj je stazi nekada bio rekorderom, da bi prošle godine odvezao i dva rallya uz Aleksandru Devunić, prvo Delta Winter Show, a potom i kultni 48. Ina Delta rally u prestižnoj Škoda Fabiji R5.
Želja je, od dolaska u Hrvatsku WRC-a, bila i nastup na tom domaćem spektaklu, ali nije ga ostvario i treće ćemo izdanje dočekati bez jednog od najvećih, najtrofejnijih, najboljih hrvatskih automobilističkih asova.
Tihomir Filipović zaslužuje počast, sjećanje, zaslužuje da zlatnim slovima njegovo ime bude upisano u stoljetnu povijest našeg oktanskog sporta.
Tiho je bio i ostaje jedan i jedinstven.
