Igor Dokmanović upravo završava svoju prvu sezonu rukometnog trenerskog staža u Norveškoj.
Nakon uspješne igračke karijere u kojoj je kao vratar branio boje Zameta, Crikvenice i Mladog rudara, Dokmanović se opredijelio za trenerski poziv.
Znanje je stjecao u Zametu, Crikvenici, rukometnoj školi Čavle, a prije odlaska u Norvešku pomagao je u rukometnoj školi Mladog rudara iz Labina.
Stručnost, predanost i veliku želju za radom prenosio je i tokom dvije i pol godine kao trener u reprezentaciji kadeta, generacija 1998. godište.
Dokmanović je svoju karijeru u Norveškoj započeo prije godinu dana:
- Igrom slučaja prošle godine u ovo vrijeme dobio sam poziv od bivšeg igrača Mladog rudara i Zameta, Igora Terzića, kojeg je klub Bergsøy upitao za trenera iz Hrvatske, te me je povezao sa upravom. Otišao sam u Norvešku na par dana da se upoznam sa klubom i mjestom. Nakon toga je vrlo brzo došlo do dogovora, potpisao sam ugovor na dvije sezone, te radim sa seniorskom muškom i ženskom ekipom. Gradić se zove Fusnavag na zapadnoj obali Norveške, nalazi se na otočiću Bergsøy kao što se zove i klub. Prvi veći bliži grad je Alesund, koji ima oko 50.000 stanovnika. Klub je mali, ali su se ove sezone ostvareni odlični rezultati. Muška momčad je osvojila četrvto mjesto u drugoj ligi, a ženska ekipa je osvojila prvo mjesto u trećoj ligi i igrat će kvalifikacije za drugu ligu. Uprava je vrlo ambiciozna i želi napraviti iskorak, počelo se raditi na tome. Za mušku momčad plan je da se druge sezone napada prvo mjesto, započeo je Dokmanović.
Dokmanović može lako usporediti kvalitetu liga sa hrvatskim, kao i sustav rada i treniranja.
- Ako se uspoređuje sa hrvatskim ligama, rekao bih da su norveške lige za jednu stepenicu više i jače od naših. Međutim, mora se znati da je ovaj nivo natjecanja u Norveškoj apsolutni amaterizam. Svim igračima je na prvom mjestu posao ili škola. Rukometom se bave u slobodno vrijeme i koliko stignu. Treninzi se odvijaju tri puta tjedno ekipno i momčadski, te dva puta individualno. Velika je razlika u mentalitetu i poimanju treninga. Ako nešto zahtijevam da se napravi individualno ili ako napravim program za igrača, mogu biti apsolutno siguran da će se to i napraviti. Osim toga velika je razlika u tome što svi igrači dolaze da bi trenirali, a kod nas igrači dolaze na trening da bi bili trenirani. Ako dođu na trening, Norvežani su u potpunosti unutra, svi rade maksimalnim intenzitetom. Treninge smatraju privilegijom i zato su sto posto unutra, rekao je Dokmanović.
Norveška ulaže ogromna sredstva, kod ženskih ekipa i reprezentacije već godinama imaju velike uspjehe, a muška reprezentacija na zadnjem Svjetskom prvenstvu došla je do prve medalje, nažalost preko Hrvatske. Dokmanović je na licu mjesta osjetio veliki napredak za reprezentaciju:
- Apsolutno su oduševljeni rezultatima i vide se rezultati velikih ulaganja. Razgovarao sam sa Željkom Tomcem, koji je u norveškoj reprezentaciji dugi niz godina, te se složio da je uspjeh rezultat sistemskog rada. Sustavan rad sa mladima, velika ulaganja u mlade i velika sistematičnost. Mlađe dobne skupine igraju prema sličnom sistemu kao i naše. Međutim, mora se znati da je u Norveškoj sve puno jednostavnije, jer nema toliko problema oko financija premda i kod njih puno participiraju roditelji. Razlika je u tome da roditelji puno lakše podnose troškove. Uspjeh reprezentacije na zadnjem Svjetskom prvenstvu samo je potvrda da su Norvežani na dobrom putu. Bilo je tijekom Svjetskog prvenstva prijateljskih zadirkivanja u sportskom smislu, a nakon poraza u polufinalu na prvi trening sam ponosno došao u trenerci naše reprezentacije, izjavio je Dokmanović.
Kao bivši trener kadetske reprezentacije, Dokmanović prati nastupe naših igrača, kao i sve događaje oko reprezentacije, te se nada novim uspjesima svoji kadeta kao i hrvatskih seniora.
- Bio sam trener u reprezentaciji 1998. godišta i osvojili smo srebro na Europskom prvenstvu, a ove godine momčad se sprema za Svjetsko prvenstvo u Gruziji. Vidio sam da je selektor Panza odlučio isprobati još neke igrače, tako da što spremniji dočekaju nastup u Gruziji. Seniorska reprezentacija je uvijek bila jaka, bez obzira tko je na izborničkoj poziciji pridonio je boljitku momčadi i imidžu. Naša reprezentacija je prepoznatljiva još od doba Zovka, Kljajića, Červara, te mislim da je došlo do toga da smo svi navikli da moramo osvajati medalje. Po mogućnosti zlatne, jer sve ispod toga nije zadovoljavajuće. Mogu reći da je i zadnji stožer na čelu sa Željkom Babićem sigurno pridonio hrvatskom rukometu. Rezultat prema mojem mišljenju nije bio loš, a prave razloge smjene nitko ne zna, jer su očito dosta duboki. Červarov povratak je dobar potez, jer mislim da je on trener koji zna što je uspjeh i sigurno je da može doći do željene medalja na Europskom prvenstvu u Hrvatskoj, rekao je Dokmanović.
Dokmanović je pratio eurosezonu Zameta, kao i posrtanje Crikvenice, kluba u kojem je bio igrač i trener.
- Zamet je vrhunski odradio nastupe u EHF kupu, ispadanje tek u trećem kolu od bundesligaša nitko nije očekivao, niti sanjao na početku sezone. Međutim, ti nastupi su dvosjekli mač, jer za kvalitetno igranje u Europi mora se imati veliki igrački kadar. Ovaj Zamet nije mogao igrati na dva kolosjeka samo sa dvanaest igrača. Ispaštalo je nacionalno prvenstvo koje je ipak trebalo biti primarno. Za takve nastupe u momčadi mora biti šesnaest igrača koji će igrati, ne smije biti u sastavu igrača koji će samo popunjavati zapisnik i nositi vodu. Pratio sam Crikvenicu i jako mi je žao što se sve skupa dešava. Proveo sam pet igračkih godina u tom klubu kada su ostvareni najveći uspjesi, ispadanje iz Prve lige je jako žalosno. Koliko god je to vrlo specifičan kraj, mislim da zavrijeđuje stabilnog prvoligaša, možda bih čak rekao momčad, koja je bila jaka kao onda kada sam ja igrao, zaključio je Dokmanović.
