Halil Jaganjac u opširnom razgovoru za Index objasnio je odluke koje su odredile početak obećavajuće karijere:
- Igrao sam za Kozalu cijelu tu sezonu na seniorskoj razini. Nije to bila prva liga, ali sam bio jako mlad i s tim momcima sam se ravnopravno borio. PSG je to vidio, javio se i tako je krenula cijela priča oko transfera. Došao je poziv, dva puta sam bio u Parizu, čak je i brat išao sa mnom da se uvjerimo da su u PSG-u uvjeti za napredak mladog igrača idealni. Razmišljao sam puno o tome, lomio sam se budući da sam bio jako mlad tada, a i sad sam, ali tada sam bio ekstra mlad. Odluka nije bila nimalo lagana, ali nekako sam si stavio u glavu misli da je to PSG te da bih trebao otići barem probati jer bih kasnije u životu sigurno žalio za time. Prije svega, naučio sam se brinuti sam o sebi budući da sam u Pariz otišao maloljetan i bez ikoga. Strašna imena su tada igrala u PSG-u, a ja sam imao priliku s njima trenirati. Ipak, bio sam premlad da bih s njima i zaigrao. Bio sam dio njihove momčadi za razvoj mladih igrača s još otprilike sedmoricom Francuza i tamo sam bio jedini Hrvat, jedini stranac. Ali trenirao sam dosta i sa seniorskom ekipom, s Karabatićem, Hansenom, Abaloom... Cijelu sezonu sam proveo sam u tom velegradu i mogu zaključiti da sam naglo sazrio. Postao sam pravi profesionalac i pravi sportaš, kaže 20-godišnji riječki rukometaš koji iz Pariza otišao u Skopje:
- Godinu dana nakon što sam došao u Pariz, dobio sam prvi poziv za seniorsku reprezentaciju, izbornik Lino Červar me pozvao. Nakon tri-četiri treninga s reprezentacijom, pitao me bi li htio doći kod njega u Metalurg napredovati kao igrač, igrati Ligu prvaka i SEHA ligu, što sam napravio i od tada samo idem uzlaznom putanjom. Nažalost, s vremenom su stvari u Metalurgu krenule nizbrdo. Prvi je otišao upravo izbornik Červar zbog financijskih razloga. Ponajviše zbog istog razloga otišao sam i ja naposljetku. Nitko to nije želio, ali klub je jednostavno krenuo u nekom čudnom smjeru. Svi igrači koji su bili na najvišoj razini počeli su odlaziti. Ja sam čak i među zadnjima napustio klub jer sam ostao odigrati grupnu fazu Lige prvaka u drugoj sezoni u kojoj sam igrao za Metalurg, što mislim da je bilo od izuzetne koristi za mene i moj razvoj kao mladog igrača, govori Jaganjac koji je iznenadio kada je otišao u Nexe:
- Tada mi se javio predsjednik Nexea Josip Ergović i nakon što sam popričao s tim čovjekom i čuo kakve planove imaju za budućnost i što meni kao mladom igraču imaju za ponuditi, ostao sam čak i malo zatečen. Priznat ću, trebalo mi je i neko vrijeme da razmislim o tome jer sam imao i neke odlične ponude iz inozemstva. Nexe mi je obećao pružiti puno stvari što do sada i ispunjavaju. Stvarno mi je lijepo i ne žalim ni sekunde što sam otišao tamo na kraju. Radim s Hrvojem Horvatom, trenerom koji drži rukomet u malom prstu. Kod njega sam radio puno stvari koje dosad još nigdje nisam, naglašava Jaganjac, koji se našao na Červarovu popisu igrača za SP u Njemačkoj.
- Iskoristit ću svaku priliku koju mi izbornik bude dao. Prije sam imao tremu, ali sad tu tremu pretačem u najveću moguću želju za dobrom partijom. Uvijek kažem, reprezentacija i klub su neusporedivi. Ono što dam u klubu, nemoguće je da ne dam više u reprezentaciji jer to sveti dres. Nekako to uvijek izvuče iz tebe više, da nekad čak i sam sebe iznenadim kod nekih stvari za koje znam da ih u klubu ne radim, a u reprezentaciji radim, zaključuje Jaganjac.
