Hrvatske rukometašice prespavale su prvu noć u domovini.
Možda ovaj nevjerojatan podvig Kraljica šoka nešto promijeni, možda po dobrom starom hrvatskom običaju sve ostane po starom, ali nepobitna je činjenica da za djevojke izbornika Nenada Šoštarića ništa više neće biti kao prije.
Pa tako niti za Anu Debelić, 26-godišnju Rabljanku koja je uz broncu kući donijela i titulu najboljeg pivota Europskog prvenstva.
Ana, sanjate li ili je sve ovo istina?
- Moram li se uštipnuti? Ne moram, kada se probudim boli me svaki dio tijela. Nema potrebe za štipanjem, znam da sam živa, da ne sanjam, a i ovo sve što me boli samo mi je podsjednik na to što smo napravile u Danskoj.
I kakav je osjećaj?
- Umoran. Ali sretan. Naravno da još uvijek nisam svjesna svega što smo učinile, a i ne znam kada ću biti. Pogledam tu medalju i pitam se je li zaista moja, hoće li biti stalno tu, šta da radim s njom. Ma, dat ću je svojima neka je stave na bor. Stavila bi je ja na bor, ali već u srijedu idem u Rusiju, a ne znam ni hoću li imati bor. Kupit ću si neku granu i okititi je u stanu (ha, ha, ha).
Klapa i rituali za sreću
Pročitao sam da pjevate u klapi, je li moguće da i to stignete?
- U reprezentaciji su me izludile s tim. Pjevačice, nisi nam rekla (ha, ha, ha)... Pa kao i svako dijete sve sam živo pokušala da vidim šta ću i gdje ću. Iskopali su sada taj jedan stari članak gdje sam to izjavila i cure u reprezetnaciji su me izludile. Dakle, pjevala sam kao dijete, u osnovnoj školi sam bila u Rapskim fijolicama kod pokojnog Ljube Stipišića Delmate. Da, pjevala sam, ali bilo je davno i već dugo ne pjevam (ha, ha, ha). Sada pjevam samo na terenu.
A rituali za sreću?
- Joooooj i to sam prije rekla. Pa gdje da na prvenstvu igram u istim gaćama i majicama. Smrdila bih kao tvor. To je bilo prije, nema više tih rituala (ha, ha, ha).
Na prvenstvo ste otišle u tišini, vratile ste se, a o Vama se u Hrvatskoj odjednom zna baš sve?
- Super (ha, ha, ha). Kada smo išli na prvenstvo, samo sam se nadala da ostvarimo jednu pobjedu, da ne budemo zadnji kao na prošlom prvenstvu. Kao na prošla dva prvenstva. I onda se desilo čudo. Jesmo li sumnjale u naše vrijednosti? Ma nije to sumnja, ali zbog čitave te priče oko neulaganja u sport, oko ženskog rukometa koji malo koga zanima, oko medija, sponzora, dovede te do toga da si sretan što si u reprezentaciji i što ideš na veliko natjecanje, jer ionako nitko od tebe ništa ne očekuje. Barem moj doživljaj je uvijek bio takav, bila sam sretna što smo uspjeli izboriti pravo nastupa na velikom natjecanju. Možda je to krivo, ali to je bio moj doživljaj. Otišle smo s namjerom da damo sve od sebe, da možda nekoga i pobijedimo pa smo već napravili uspjeh. Od nas su zaista svi odustali i dogodilo se čudo.
A pritom je reprezentacija u Dansku otišla oslabljena?
- Oslabljene, ne znam. Možda. Ali, mi smo ta šačica cura koja se tu skupi, koja ode na prvenstvo. Očito postoji jako dobar razlog zbog kojeg je upravo nas 17 bilo u Danskoj i za kojega mi ne znamo. Očito smo mi to nečim debelo zaslužile. Ako kažemo da smo bile oslabljene, to bi bilo kao umanjivanje značaja nas koje smo bile tamo. Ja mislim da je baš nas 17 veličanstvenih trebalo biti tamo, kakve god da jesmo, mi smo stvorile tu atmosferu.
Je li ta vaša atmosfera i ta opuštenost dovela na kraju do povijesnog uspjeha?
- Apsolutno je ta opuštenost bila naša snaga. Mi smo se uoči prvenstva zezale da idemo na maturalac i taj maturalac je postao nešto predivno. Vjerujem da je to jedan od glavnih razloga, otišle smo opušteno, rasterećeno, bez očekivanja. A mislim i da nas je ova korona sve malo promijenila, počele smo više cijeniti sve to što imamo. Bile smo u balonu, izolaciji, bile smo osuđene jedna na drugu i to nam nije bilo nikakvo opterećenje. Prvi put je u reprezentaciji bilo lijepo, ugodno, družile smo se, pričale smo. A mi smo ipak žene. Znate kako je to sa ženama (ha, ha, ha), ove dve-tri, pa ova ide na kavu, pa ova ide prošetati, ovoj se ništa neda i onda se sve to razvodni. A sada smo morale biti zajedno, nismo smjele izlaziti i jednostavno nije bilo druge opcije. To nas je sve dodatno povezalo.
Neka onda i ubuduće budu baloni na velikim natjecanjima:
- Neka budu (ha, ha, ha). Ali zaista smo se družile, igrale društvene igre, ukrašavale prostor, radile bor od papira, bile kod Ćamile na fotelji, sudjelovale u tim pitanjima, onda se nakog toga jedna drugoj rugale, zafrkavale. U trenucima kada se nismo pripremale za utakmicu zaista smo bile opuštene i ležerne i rekle smo same sebi da na svaku utakmicu idemo uživati. Prva pobjeda nas je iznenadila, ali onda smo rekle idemo i dalje uživati u tome kako dobro igramo. I uživale smo do kraja.
Jeste li u nekom trenutku ipak počele razmišljati o tome gdje bi vas dobra igra mogla odvesti?
- Niti u jednom. Mi smo same sebe ugodno iznenadile. Bilo je ono, opet smo pobijedile, šta ćemo sada, kako se treba ponašati, šta sad da radimo. Išle smo iz utakmice u utakmicu i svaki put s tom nekakvom dječjom radosti. I svaki put se to pokazalo kao jako dobro. Mislim da ljudima nedostaje upravo malo te iskrene radosti, ovaj naš uspjeh dar je za cijeli narod da malo preusmjeri misli s negative na nešto malo ljepše. Ima u životu i lijepih stvari. Trebamo se veseliti, život nam je tako kratak i treba živjeti u trenutku.
Ho, ho, ha, ha, ha
- Naš liječnik, koji godinama ide s nama, ovoga puta nije mogao ići pa je išao Tomislav Kukin. A doktor Kukin nam je donio toliko radosti i veselja. Njegovo je ovo ho, ho, ha, ha, ha. To morate probati, to svi moraju probati da bi osjetili kako je dobro. Kada se osjećate loše samo počnite vikati ho, ho, ha, ha, ha i bit će vam super. Stvarno nam je donio radost u ekipu, kroz male strelice davao nam je veliku energiju, kaže Debelićka.
Valjda Vam je zaista sve ovo bilo zapisano?
- Ja vjerujem u Boga i jako mi to puno znači. On sve jako dobro slaže i kada imaš vjeru onda ti On da. Dao nam je i mi smo to objeručke zgrabile i grizle i uzimale. To je stvarno čudo. Sve je istina, trudimo se, dajemo se, ali bez te vjere mislim da ništa ne bismo ostvarile. A sve mi smo duboko u sebi vjerovale da možemo ostvariti ovo što smo na kraju i ostvarile.
Vaša priča neodoljivo podjeća na onu priču rukometaša iz Portugala?
- Kada te svi odbace i nitko ne vjeruje, onda ti Bog podari čudo.
Odmah u srijedu putujete za Rusiju, žalite li što nećete još koji dan duže moći slaviti ovaj uspjeh s vašim najmilijima?
- Ja sam mislila da ću biti doma deset dana (ha, ha, ha). Ono, barem da prođemo drugi krug, a onda mogu lijepo doma i biti malo sa svojima (ha, ha, ha). A ono ispalo samo jedan dan. Ali nema veze. Bit će dana i za uživanje i druženje. Još me pere euforija, ne želim si dopustiti neko tugovanje, moji su došli u Rijeku i sada smo svi zajedno na okupu, uživamo jedan u drugome čim više možemo. Žao mi je što nisam išla na Rab, ali stvarno nije bilo vremena za to. No, život ide dalje, ja sam i dalje ona obična Ana Debelić koja će ići sada igrati za Astrahan kao što je igrala i prije prvenstva. Veliku stvar smo napravile, bit ćemo toga tek svjesne, ali život ide dalje.
S Raba ste kao djevojčica došla u Opatiju?
- Ne, došla sam u Matulje. Kod pokojnog Zvonimira Lenžera. Zvone i moj trener Marino su uvijek bili u kontaktu. Prvo sam išla u Matulje i za njih sam igrala kada bismo išli na turnire. Jedno sam vrijeme bila na Rabu i u Matuljima, a onda sam se morala odlučiti u koji ću ići klub. I odlučila sam se za Matulje. Onda su se Matulji spojili s Opatijom pa sam igrala za Opatiju, nakon toga sam otišla u Zamet, Lokomotivu, Podravku i sada sam u Rusiji.
U međuvremenu ste stigli završiti šumarski fakultet, udati se, koja je tajna vašeg uspjeha?
- Ne znam kako sam uspjela, ali sam uspjela.
Je li bilo teških trenutaka na tom putu?
- A ne (ha, ha, ha). Ma normalno da je bilo i teških trenutaka i suza i svega, ali život nosi lijepe i teške trenutke. Pitanje je samo koliko ćeš se brzo izvući iz teških situacija. Ali sve je to u nama i svi mi smo sami za sebe odgovorni. Kada nešto jako voliš i želiš, kada imaš svoj cilj i guraš ka njemu, onda je sve moguće i samo moraš ustrajati, ne smiješ odustati. Naravno, uvijek sam imala podršku svojih najmilijih i najbližih i bilo je puno lakše. No, i oni koji nemaju podršku najbližih bitno je da imaju cilj. No, treba u životu imati i sreće, teško je uspjeti ako nema sreće. Ali moraš je sam izazvati. S time da budeš dobar, da budeš pošten. Onaj gore sve vidi.
Imate li kakvu poruku za sve ostale curice s Raba koje bi jednoga dana željele postati Ana Debelić, a takvih će sigurno biti?
- Samo neka slijede snove. I neka ti snovi ne budu previsoki, zaključit će djevojka koja je slijedila svoje snove.
