Dragan Skočić pronašao je u Puli način kojim momčadi može vratiti samopouzdanje. Naravno da jedna pozitivna reakcija igrača neće preko noći zaustaviti proces destabilizacije koji traje mjesecima, treba vremena da se u glavama igrača preslože traume iz proteklih utakmica. A vremena ima sve manje!
Zatvorena varijanta igre s trojicom stopera u Puli ostvarila je dva cilja. Osvojen je bod kojim se Rijeka nije puno odmaknula od zone ispadanja, iako svaki bod u ovakvoj situaciji na kraju može postati presudan. Važnija od boda je spoznaja da Istra 1961, inače druga momčad lige prema rezultatima u nastavku prvenstva, nije kroz igru priredila ni jednu priliku. Jedina prilika (Križman, 38) dogodila se zbog neobjašnjiva propusta kod prekida, što nema veze s igrom.
Natopljen travnjak sigurno je otežavajuća okolnost za momčad koja napada kroz posjed lopte, premda nije jednostavno igrati ni obranu na skliskom terenu koji mami tehničke pogreške.
Nije riječka momčad igrala briljantnu obranu tipa Mourinho, daleko od toga. Bilo je individualnih propusta u pokrivanju prostora i igrača. Za momčad je bilo važno da se su sve pojedinačne pogreške mogle pravodobno ispraviti zbog načina igre.
Kada momčad igra čvrstu obranu, samopouzdanje postaje sve veće kako strah od pogrešaka postaje sve manji. Lakše je u napadu riskirati ako znaš da obrana može ispraviti svaku pogrešku. U pulskoj utakmici Skočić je dobio potvrdu teze da u ovom trenutku napad Rijeke počinje od obrane! Da bi obrana počela od napada nedostaje kvalitete!
