Sezona na Rujevici završila je porazom u Kupu i odlaskom trenera Gorana Tomića, sezona 2021/22 ostaje upamćena po velikom padu u drugom dijelu prvenstva i najslabijim plasmanom otkada se igra Liga 10.
Što se tiče kvalitete HNL-a, priče o nikada boljem klupskom nogometu brzo će zaživjeti u pretkolima europskih natjecanja, činjenica je da je HNL prema koeficijentima (p)ostala trećerazredna europska liga bez predstavnika u Europskoj ligi.
Zbog nešto slabijega tonusa Dinama i povratka Hajduka u vrh HNL-a, prvenstvo je većim dijelom sezone bilo izjednačeno i uzbudljivo što se tiče borbe za titulu prvaka.
Iz utrke je prvo ispala Rijeka, a zatim Osijek zbog istoga razloga: tonusi obiju momčadi uočljivo su pali kada su trebali biti na najvišoj razini.
Rijeka je u prvom dijelu sezone (tablica 1) ugodno iznenadila atraktivnim načinom igre i plasmanom, nakon 20 kola završila je diobi prvoga mjesta s Dinamom i Osijekom.
Postignula je najviše pogodaka otkada se igra Liga 10, izuzetno veliki broj primljenih pogodaka razigrana momčad Rijeke kompenzirala je lepršavim i učinkovitim nogometom zbog kojega su Goran Tomić na klupi i Josip Drmić na terenu postali jesenski HNL-hitovi.
Gledateljima je bilo uzbudljivije gledati Rijeku kada gubi nego Osijek kada pobjeđuje!
U prvom dijelu sezone odigrane su četiri utakmice više (20) nego u drugom dijelu, Rijeka je doživjela 4 poraza.
Tomić je sezonu počeo vrlo rezervirano, čak bojažljivo, u prva četiri kola Rijeka nije primila pogodak iako su standardno igrali igrači (Escoval, Galović, Mudražija, Liber, Lepinjica...), koji su u nastavku sezone otišli ili nestali.
Kako je sezone odmicala, Tomić je mijenjao igrače i način igre, Rijeka je na kraju jesenskog dijela sezone postala stroj za golove (42:27), prosječno je davala 2,1 i primala 1,3 pogodaka po utakmici.
Zimske pripreme protekle su u ozračju borbe za prvaka, momčad se pripremala za četiri utakmice manje (16), Dinamo se morao dodatno trošiti u europskim utakmicama...
S obzirom na odnose snaga u HNL-u, Rijeku zimus nitko racionalan nije mogao proglasiti prvakom, kao što nitko nije mogao predvidjeti onakav pad u drugom dijelu sezone.
Da nešto neće valjati moglo se naslutiti u prvoj utakmici u nastavku sezone!
Nakon dva mjeseca priprema za ključnu utakmicu protiv Dinama, Tomić je u Maksimiru počeo igrati s Brautom i Murićem protiv Oršića i Bočkaja na boku!
Dinamo je pobijedio neočekivanom lakoćom, Rijeka je već u prvoj utakmici pokazala da neće igrati isto kao u prvom dijelu sezone, zahtjevi u igri prirodno su postali drugačiji čim je Rijeka postala kandidat za prvaka.
Kako je vrijeme odmicalo, sve su više do izražaja dolazile slabosti načina igre za pogodak više, Tomić igru nije uspio prilagoditi potrebama igre za trofeje.
Velike oscilacije u igri neizbježno su potaknule preispitivanje kvalitete igrača, koji su se pod pritiskom rezultata mentalno toliko potrošili da će momčad ostati upamćena po zadnjoj utakmici u sezoni.
U utakmici protiv Hajduka ova generacija igrača Rijeke odigrala je energetski najslabiju finalnu utakmicu kupa u klupskoj povijesti, od 1978. godine i pobjede protiv Trepče u Beogradu ni jedna generacija igrača Rijeke u finalima kupa nije izgledala mentalno slabije.
Na kraju je sezona završila mučnim dojmom da bi najbolje bilo da nakon trenera odu svi igrači, koji su u prvom dijelu sezone pod vodstvom istoga trenera igrali najatraktivniji nogomet u HNL-u i postali kandidati za prvaka.
Rijeka je u nastavku sezone u 16 utakmica doživjela čak 7 poraza, više nije igrala najučikovitije (29:24), u prosjeku je postizala manje (1,8) i primala (1,5) više pogodaka nego u prvom dijelu sezone, samo su tri zadnjeplasirane momčadi primile više pogodaka u nastavku sezone (tablica 2).
Ako već nije imala kvalitetu da bi postala prvak, Rijeka je sigurno imala više kvalitete od Lokomotive koja je u drugom dijelu sezone osvojila isti broj bodova.
