Poraz Rijeke u 15. kolu dugo je nakon utakmice odjekivao praznim Maksimirom. Faktografski razlog poraza lako je pronaći u presudnom detalju: Lokomotiva je pobijedila (2:1) u završnici utakmice tijekom koje je poremećaj u zadnjoj liniji riječke obrane uvjetovao pogodak kakav ne smiju dobivati ni momčadi mlađih uzrasnih kategorija. Zašto?
Djelomično zbog toga što je zadnja linija (Mierzejewski, Datković, Knežević, Neretljak) u ovakvom rasporedu prvi put igrala zajedno jedno poluvrijeme. Međutim, osim Nike Datkovića u zadnjoj liniji igrali su prekaljeni igrači i bivši reprezentativci kojima bi međusobni pogledi trebali biti dovoljni da se razumiju u igri. Dojam je da pogledi pojedinih igrača Rijeke nisu baš usredotočeni…
S druge strane, u drugom dijelu utakmice ista zadnja linija bila je u bazi najbolje igre Rijeke ove sezone. Nakon turobne igre u prvom dijelu tijekom kojega su igrači Rijeke ponovo razočarali pristupom, od početka drugog dijela nametnula se momčad koja je kroz posjed lopte rasla do kraja utakmice.
Kada se nogometna igra sagleda u ključnim elementima i ako se uvaži snaga protivnika, Rijeka je u Maksimiru odigrala kvalitetnije poluvrijeme nego što je igrala prvo poluvrijeme protiv Slavena Belupa u Koprivnici. Ni jedna domaća utakmica ove sezone kvalitativno se ne može usporediti s igrom na postavljenu obranu Lokomotive. Prvi put ove sezone riječka momčad uspjela je kroz kontinuirani napad cijelo jedno poluvrijeme držati relativno visok ritam. Iako je igrala bez Danijela Cesarca, igrača na kojemu u pravilu počinje i završava sve što ove sezone nogomet čini zanimljivom igrom kada igra Rijeka.
Elvis Scoria teško je podnio poraz svjestan da je momčad iskazala kvalitetu više. Ako se treneru Rijeke treba predbaciti zbog otužne igre u prvom dijelu, mora se priznati da je Scoria u drugom dijelu uspio posložiti sve pretpostavke pobjede. Nedostajalo je najvažnije!
U drugom poluvremenu utakmice protiv Lokomotive nedostajao je zadnji pas! Rijeka jednostavno nema igrača koji će proigravanjem poremetiti raspored protivničke obrane. Ivan Močinić stasava u igrača kojemu prema predispozicijama više odgovara mjesto povučenog organizatora igre nego mjesto polušpice. Ivor Weitzer izgubio je samopouzdanje s početka prvenstva iako je jedini igrač koji može izmisliti tzv. loptu iznenađenja. Kada nema Cesarca lopta putuje toliko predvidljivo da je trener Lokomotive Tomislav Ivković stalno upozoravao svoje igrače da paze samo na neku zalutalu loptu. Drugog iznenađenja nije moglo biti.
Scoria je nakon utakmice razloge poraza nervozno tražio tamo gdje ih nakon onako odigranog poluvremena treba pronaći. Koliko god Scoria stalno lutao u potrazi za optimalnom momčadi i igrom, poraz Rijeke od Lokomotive razlikuje se od prethodna četiri poraza (dvaput Split, Cibalia, Inter) u tome što nakon ovakve utakmice prije treba dovesti određene igrače nego mijenjati trenera.
