Milan Minta Ružić izgubio je u 58. godini jedinu utakmicu u životu koju nije mogao pobijediti. Neumoljiva sudbina odvela je Mintu u nezaborav, nakon dulje bolesti preminuo je stožerni igrač generacije koja je krajem sedamdesetih godina obilježila zlatno razdoblje riječkog nogometa.
Minta Ružić u Rijeku je došao 1976. godine kao 21-godišnjak iz matične Kraljevice. Tada nitko nije slutio da će igrač neobično izdužena, bezmalo nezgrapna koraka, uskoro postati oslonac momčadi koja je zauvijek promijenila klupsku povijest. Ružić je postao standardni igrač najbolje generacije Rijeke svih vremena, koja je osvojila dva Kupa ('78, '79) i iznjedrila čak osmoricu (Hrstić, Avramović, Ravnić, Kustudić, Desnica, Cukrov, Jerolimov, Ružić..) A-reprezentativaca bivše države. Takvu koncentraciju kvalitete Rijeka nikada u povijesti nije imala.
Ružićeva generacija vrhunac je dosegnula 1980. godine u utakmicama četvrtfinala Kupa kupova protiv Juventusa (0:0, 1:2) za koji su igrala šestorica svjetskih prvaka iz 1982. godine (Zoff, Sciera, Cabrini, Tardelli, Causio, Gentile…. Bettega se ozlijedio prije SP-a u Španjolskoj na kojemu je nastupio Miloš Hrstić). Na vrhuncu karijere Ružić je postao ključni igrač Rijeke, bio je prototip današnjih veznih igrača koji nogomet podjednako dobro igraju u oba smjera. Bazni igrač čuvenoga riječkog trokuta (Hrstić-Ružić-Desnica) mogao je vrhunski igrati na svim pozicijama počev od stopera do povučenoga napadača. Izraziti ljevak prigrabio je desetku na leđima, postao i ostao pojam vrsna veznog igrača mnogim kasnijim generacijama.
Dvaput je Ružić nastupio za reprezentaciju Jugoslavije u vremenima kada je Rijeka tek postajala priznato nogometno središte zahvaljujući prvoj generaciji igrača, koji su probudili lokalpatriotizam. U to doba na stepenicama zapadne tribine počeli su okupljati istinski navijači Rijeke, koji su 1987. godine osnovali Armadu. Do pojave Ružićeve generacije, navijači Rijeke na Kantridi uvijek su bili u manjini kada su gostovali Dinamo i Hajduk, pa čak i Crvena zvezda ili Partizan.
Minta je 1984. godine nakratko otišao u Beringen, pa u Gent u kojemu je također ostavio duboki trag. Četiri sezone bio je glavni igrač i kapetan belgijskog prvoligaša s čelnicima kojega je ostao u prisnim vezama do kraja života. Prisnijim nego s čelnicima Rijeke! Nakon završetka karijere Milan Ružić samo je jednom nakratko radio u Rijeci, u doba Hrvoja Šarinića postao je predsjednikom Komisije za sportsku politiku ili u praksi sportski direktor. Nije dugo izdržao u klupskom uredu, osebujni primorski mentalitet nije podnosio podilaženje.
Tijekom zadnjeg razgovora prije dva mjeseca Minta je iskreno govorio što misli o svom klubu isto kao što je govorio osamdesetih, kada je postao udarna vijest svih jugoslavenskih tiskovina zato što se usudio javno usprotiviti treneru Ćiri Blaževiću. Ćiro je stožernog igrača počeo šetati po mjestima u momčadi, Minta nije bio raspoložen za Ćirinu šetnju. Izjavio je da će radije sjediti na tribinama nego poslušati trenera što je medijski odjeknulo kao izdaja. Trebalo je u to doba imati građanske hrabrosti prkositi strogo kontroliranim partijskim uvjetima javnog života. Danas zvuči banalno da se o Ružićevim izjavama tada raspravljalo u političkoj središnjici koja je bezuvjetno određivala sudbine ljudi.
Uznevjereni Ćiro izrezao je jedan novinski članak s provokativnom Ružićevom izjavom. Zalijepio je članak na vrata svlačionice prije treninga. Igrači su nijemo prolazili pored vratiju, u napetoj atmosferi straha nisu izustili ni jednu riječ podrške kada se Minta pojavio u svlačionici. Minta je mirno sjeo, počeo navlačiti trenerku i poluglasno izustio na njegovanom čakavskom:
- Ne pojidaj se, pa rekal san istinu!
Minta je mjesecima znao da igra životnu utakmicu koju neće pobijediti. Spokojno je priznao poraz uvjeren da istinu nitko nikada nije pobijedio!
