Marinko Lazzarich autor je monografija "Kantrida bijelih snova", "Neka bude Orijent" i "100 godina stadiona Kantrida".
Dok je dječački zaneseno nogomet učio igrati u školi nogometa HNK-a Rijeka sedamdesetih godina prošlog stoljeća, nije mogao ni pretpostaviti da će jednog dana kao izvanredni profesor Učiteljskog fakulteta u Rijeci pisati znanstvene radove s nogometnom tematikom.
Izv. prof. dr. sc. Marinko Lazzarich objavio je u svibnju 2023. godine znanstveni članak naslovljen "Aktualizacija povijesnoga nasljeđa i sportskih korijena Hrvatskoga nogometnog kluba Rijeka", u kojemu negira pravni kontinuitet klubova US Fiumana i HNK Rijeka, u zaključku je napisao sljedeće: 
Nogomet je urezan u povijest grada Rijeke jer je u povijesnim distorzijama nerijetko značio više od igre. Prijepor oko godine osnutka HNK Rijeka i njegova imena postavlja se kao formalno-pravno ali i ideološko pitanje, upućujući na još uvijek aktualnu raspravu oprečnih gledišta na prostoru granice. Otegotna je okolnost što su u brojnim migracijama zagubljeni relevantni dokumenti ostavši zauvijek nedostupni široj javnosti, čijom bi analizom bilo jednostavnije pratiti povijesni (dis)kontinuitet klupskoga razvoja u prostoru nekadašnjega kamenoloma.
Teza o istovjetnosti navedenih klubova prvenstveno nema dostatno pravno i formalno utemeljenje. US Fiumana i HNK Rijeka nemaju zajednički pravni kontinuitet.
Kroz povijest gradskoga nogometa moguće je, međutim, promatrati kontinuitet tradicije koju je Rijeka s vremenom izgubila.
Trajnost sportske tradicije i prakticiranja nogometne igre u prvoj polovini 20. stoljeća. Taj se kontinuitet ogleda u sportskom ugledu i ulozi Olimpije, Glorije, Fiumane i Kvarnera/Rijeke kao vodećih nogometnih klubova u gradu.
Na kraju valja naglasiti da nogomet kao socijalno „prizemna stvar“ itekako može postati izazovnom istraživačkom temom, stoga vjerujemo da će ova studija biti poticajna podloga za buduća komplementarna istraživanja povijesti sporta. Rijeka je grad s nizom partikularnih identiteta od kojih je jedan i sportski.
I u njemu se, između ostaloga, zrcali kozmopolitski karakter Luke različitosti, sredine koja se više ne može ukalupiti u shemu grada granice jer je spremna suočiti se sa svojim povijesnim nasljeđem i u domeni sporta.
Zbog lakšega pregleda obiman tekst objavljujemo u šest zanimljivih nastavaka bez fusnota, izvorni znanstveni članak možete pročitati OVDJE
Peti dio: Dvadeset nogometaša novoosnovanoga Kvarnera nikada nije nastupilo u Fiumani.
Kao i u ostalim dijelovima zemlje i u Rijeci su nogomet i država bili nerazdvojni.
Početkom listopada 1954. godine Jugoslavija je proširila svoju jurisdikciju na Zonu B (Slobodni Teritorij Trsta).
U Londonu je određeno da Zona B dolazi pod civilnu upravu FNRJ, a najveći dio Zone A pod civilnu upravu Italije, čime dio prostora Istre postaje dio jugoslavenskog, dakle hrvatskoga i slovenskoga teritorija.
Nakon toga se dogodio još jedan manji val iseljavanja, tako da je do 1955. godine iz Rijeke otišla gotovo cijela autohtona talijanska nacionalna komponenta.
(Dis)kontinuitet klupskoga razvoja riječkoga prvoligaša
Temeljni je prijepor regionalne sportske historiografije povezivanje CS Olimpia i US Fiumana s FD Kvarner, tj. HNK Rijeka.
Zagovornici ove teorije drže kako je nova jugoslavenska vlast političkim „manevrom” izbrisala trag uspješnoga riječkog kluba iz međuraća.
Ovu tezu argumentiraju činjenicom kako je nakon rata novoosnovani Kvarner igrao na istom stadionu zadržavši djelatnike uprave i većinu igrača Fiumane.
Može li se prestanak aktivnoga djelovanja US Fiumana poistovjetiti sa slučajem nasilnoga brisanja prošlosti kojim je Partija u poraću nastojala stvoriti nogomet po vlastitoj slici?
Brojni izvori u jugoslavenskoj, hrvatskoj ali i u talijanskoj literaturi navode 1946. godinu kao ishodišnu godinu osnutka riječkoga prvoligaša.
Ovi autori ne povezuju ni Olimpiju ni Fiumanu s Rijekom, smatrajući kako Olimpia datira iz 1906. godine, Fiumana iz 1926. godine, a Kvarner, koji je kasnije promijenio ime u NK Rijeka, iz 1946. godine.
Uz Kramarsicha samo su Burburan i Moranjak u knjizi Rijeka nogometa naznačili tezu o istovjetnosti Fiumane i Rijeke.
Naša je želja da mu u tome pomogne i ova knjiga, ujedno i poveznica između imena klubova US Fiumana, NK Kvarner (Quarnero) i NK Rijeka koji u suštini čine jedan klub: NK RIJEKA.
Pokušat ćemo razmotriti ove navode iz različitih rakursa aktualizirajući pitanje zajedničkih sportskih korijena i propitujući formalno-pravnu, sociološku i sadržajnu utemeljenost dvaju suprotstavljenih stajališta. Mills navodi kako je riječki nogomet 1946. godine doživio drastičnu promjenu kad su se klubovi spojili kako bi stvorili jednu momčad.
Osim osnivačkih skupština i novih klupskih uprava navedeni su klubovi mijenjali i klupska obilježja i boju dresova.
U odnosu na prijeratni sastav nogometaša igrački je kadar bitno izmijenjen.
Kako bismo usporedili promjene u igračkom kadru, promotrit ćemo početni sastav Kvarnera 1946. godine i usporediti ga sa sredinama u kojima su nogometaši igrali godinu dana ranije, tj. ustanoviti koji je bio njihov prethodni klub.
Nadalje, usporedit ćemo sastav Kvarnera sa sastavom Fiumane koja je odigrala posljednje prvenstvo talijanske Serie C 1942./1943. godine, kako bismo utvrdili koji su se igrači našli u početnoj Kvarnerovoj postavi.
Na kraju valja izdvojiti ukupan broj nastupa nogometaša Kvarnera koji su uopće nosili dres Fiumane.
Razvidno je kako su se u prvoj garnituri poslijeratnoga Kvarnera između 29 nogometaša našla po sedmorica nogometaša iz ekipa Magazzini Generali i Cantieri Navali, vodećih momčadi s održanoga prvenstva grada Rijeke 1945. godine.
Torpedo je dao pet igrača, Lignum dva, a Portuale i Metallurgica po jednog igrača.
Ostali igrači došli su iz klubova izvan Rijeke ili su tek započeli svoj seniorski staž.
Devetorica prvotimaca tijekom svoje igračke karijere odijevali su dres Fiumane, bilo u omladinskim kategorijama ili u seniorskom timu: Ravnich, Nardi, Petronio, Bertok, Burattini, Laurencich, Tibljaš, Flaibani i Macorin.
No, podatci o broju nastupa svjedoče o slabijoj zastupljenosti ovih nogometaša u službenim prvenstvenim susretima i u seniorskoj postavi Fiumane.
Najviše utakmica odigrali su Pompeo Bertok i Vladimiro Tiblias, jedini igrači koji su nastupili u posljednjem talijanskom prvenstvu 1942./1943. godine.
Obojica više neće biti u Kvarneru početkom 1947. godine. Bertok će odigrati tek četiri utakmice Prve savezne lige, isto toliko i Burattini.
Osim Bertoka i Tibliasa valja spomenuti Nerea Burattinija (deset utakmica u seniorskom timu) i Maria Laurencicha (devet utakmica), no ovi igrači nisu bili u kadru Fiumane u prvenstvenoj sezoni 1942./1943. – Burattini je nosio dres Genove, dok je Laurencich služio vojni rok. Ostali igrači zabilježili su manji broj nastupa u Fiumani, mahom igrajući za omladince ili B momčad.
Redom: Mario Ravnich bio je junior i 1944. godine je odigrao tek jednu prijateljsku i dvije utakmice gradskoga turnira „Deutscher Berater”; Alcide Flaibani također je bio junior, odigravši jednu utakmicu na turniru; Rinaldo Petronio odigrao je tri utakmice za Fiumanu B i dvije prijateljske utakmice za seniorsku momčad ratne 1944. godine;
Oliviero Nardi iste je godine kao petnaestogodišnjak samo jednom nastupio za prvu momčad, dok je Massimiliano Macorin nastupao u Fiumani B, nijednom ne zaigravši za seniorsku momčad.
Dakle, čak petorica nogometaša nisu odigrali niti jednu službenu utakmicu u seniorskome sastavu.
S druge strane, 20 nogometaša novoosnovanoga Kvarnera nikada nije nastupilo u Fiumani.
Za vrijeme njemačke okupacije grada Fiumana je tijekom 1944. godine odigrala tek jednu prijateljsku utakmicu i dvije utakmice u sklopu gradskoga turnira „Deutscher Berater” (protiv gradskih tvorničkih ekipa Elettra i Todt), no valja naglasiti kako su kombiniranu momčad popunili nekadašnji juniori i igrači iz drugih gradskih klubova pa ne možemo govoriti o službenim utakmicama.
Osim toga, Ravnich, Flaibani, Macorin, Nardi i Petronio nisu odigrali nijednu službenu utakmicu za seniorsku momčad.
Valja naglasiti kako nastupi za pojedinu momčad ne znače automatski pripadnost tom klubu ako je nogometaš u svojoj karijeri zaigrao u različitim klubovima, a gotovo svi navedeni igrači nastupali su i u drugim klubovima.
S druge strane, u prvoj postavi novoosnovanoga Kvarnera 1946. godine zaigrala su četvorica igrača ekipe Magazzini Generali koji su nastupili u posljednjem ratnom prvenstvu 1942./1943. godine: Blasich, Deluca, Gardasanich i Ljubačev.
Nešto kasnije će se kvarnerovcima pridružiti još jedan nekadašnji igrač kluba Magazzini Generali, vratar Brazzoduro.