Marinko Lazzarich autor je monografija "Kantrida bijelih snova", "Neka bude Orijent" i "100 godina stadiona Kantrida".
Dok je dječački zaneseno nogomet učio igrati u školi nogometa HNK-a Rijeka sedamdesetih godina prošlog stoljeća, nije mogao ni pretpostaviti da će jednog dana kao izvanredni profesor Učiteljskog fakulteta u Rijeci pisati znanstvene radove s nogometnom tematikom.
Izv. prof. dr. sc. Marinko Lazzarich objavio je u svibnju 2023. godine znanstveni članak naslovljen "Aktualizacija povijesnoga nasljeđa i sportskih korijena Hrvatskoga nogometnog kluba Rijeka", u kojemu negira pravni kontinuitet klubova US Fiumana i HNK Rijeka, u zaključku je napisao sljedeće: 
Nogomet je urezan u povijest grada Rijeke jer je u povijesnim distorzijama nerijetko značio više od igre. Prijepor oko godine osnutka HNK Rijeka i njegova imena postavlja se kao formalno-pravno ali i ideološko pitanje, upućujući na još uvijek aktualnu raspravu oprečnih gledišta na prostoru granice. Otegotna je okolnost što su u brojnim migracijama zagubljeni relevantni dokumenti ostavši zauvijek nedostupni široj javnosti, čijom bi analizom bilo jednostavnije pratiti povijesni (dis)kontinuitet klupskoga razvoja u prostoru nekadašnjega kamenoloma.
Teza o istovjetnosti navedenih klubova prvenstveno nema dostatno pravno i formalno utemeljenje. US Fiumana i HNK Rijeka nemaju zajednički pravni kontinuitet.
Kroz povijest gradskoga nogometa moguće je, međutim, promatrati kontinuitet tradicije koju je Rijeka s vremenom izgubila.
Trajnost sportske tradicije i prakticiranja nogometne igre u prvoj polovini 20. stoljeća. Taj se kontinuitet ogleda u sportskom ugledu i ulozi Olimpije, Glorije, Fiumane i Kvarnera/Rijeke kao vodećih nogometnih klubova u gradu.
Na kraju valja naglasiti da nogomet kao socijalno „prizemna stvar“ itekako može postati izazovnom istraživačkom temom, stoga vjerujemo da će ova studija biti poticajna podloga za buduća komplementarna istraživanja povijesti sporta. Rijeka je grad s nizom partikularnih identiteta od kojih je jedan i sportski.
I u njemu se, između ostaloga, zrcali kozmopolitski karakter Luke različitosti, sredine koja se više ne može ukalupiti u shemu grada granice jer je spremna suočiti se sa svojim povijesnim nasljeđem i u domeni sporta.
Zbog lakšega pregleda obiman tekst objavljujemo u šest zanimljivih nastavaka bez fusnota, izvorni znanstveni članak možete pročitati OVDJE
Drugi dio: Riječani u B-skupini s Bolognom, Juventusom, Venezijom, Genovom 1893, Napolijem, Fiorentinom, Ambrozianom (Inter) i Lazijom
Nogometni počeci na Kvarneru datiraju ranih sedamdesetih godina 19. stoljeća, u vrijeme gradnje Tvornice torpeda i željezničke pruge koja je povezivala luku sa zaleđem.
Povodom otvaranja dionice Rijeka – Karlovac odigran je u listopadu 1873. godine nogometni susret, u kojem je sudjelovalo tehničko osoblje tvornice Stabilimento tecnico fiumano (preteča tvornice Torpedo).
Početkom 20. stoljeća u Zagrebu se osnivaju prvi nogometni klubovi, a u Rijeci je već 1904. godine utemeljen Club sportivo Olympia (kasnije Olimpia), koji je obuhvaćao nekoliko sportskih sekcija: plivanje, biciklizam, boks
i laku atletiku.
Prvi registrirani nogometni klub u Rijeci bio je Club Atletico Fiumano, osnovan 20. veljače 1905. godine.
Dnevni list Il popolo u studenom 1906. god. izvještava o sjednici Cluba Sportivo Olimpia na kojoj se odlučuje o novoj nogometnoj sekciji.
Na Sušaku su 1908. godine sušački gimnazijalci osnovali Hrvatski sportski klub Viktoria, najstariji plivački klub u Hrvatskoj koji je tri godine kasnije pokrenuo i nogometnu sekciju.
U nedostatku primjerenoga sportskog terena na Sušaku među viktorijašima je i začeta ideja o izgradnji sportskoga igrališta na Kantridi.
Taj dio grada potpadao je pod austrijski dio Monarhije, a u vlasništvu općine Kastav.
Prva nogometna utakmica na Kantridi odigrana je 1. lipnja 1913., između Viktorije i zagrebačkoga Građanskog, a Sušačani su u toj povijesnoj utakmici uspjeli pobijediti rezultatom 3:0.
Kako je Rijeka nakon Prvoga svjetskog rata pripala Italiji, Viktoria više nije mogla koristiti igralište na Kantridi.
Završetkom Velikoga rata i raspadom Habsburške Monarhije uslijedile su nemirne godine pokušaja rješavanja tzv. riječkog pitanja.
Razmatrajući pretenzije Italije prema pomorskoj luci Ruggero Gottardi je u Otvorenom pismu svim pravim Fijumanima, upućenome svojim sugrađanima, nazvao Rijeku „poliglotskim otočićem okruženim slavenskim morem“.
Politička situacija bila je vrlo nestabilna što je rezultiralo čestim promjenama gradske vlasti.
Od političkih previranja nije mogao biti pošteđen ni sport. Veliko političko i sportsko rivalstvo između riječke Olimpije i sušačke Viktorije svoj je vrhunac doživjelo upravo za vrijeme D’Annunzijeve vladavine.
Nakon proglašenja Regencije u veljači 1920. godine održan je na Kantridi prijateljski susret između reprezentacije grada i momčadi Vojne komande, čiji su igrači na svojim dresovima prvi put ponijeli znak scudetto.
Rapalskim je ugovorom 12. studenog 1920. god. ustanovljen formalni suverenitet Slobodne Države Rijeke, obostranim priznanjem država potpisnica, Kraljevine Italije i Kraljevine SHS.
Obje države obvezale su se da će poštivati njezinu neovisnost.
D’Annunzio je akcijom talijanske regularne vojske poduzetom krajem 1920. godine („krvavi Božić“) istjeran iz grada u siječnju 1921. godine.
Unatoč burnim političkim vremenima sportske su aktivnosti bile sastavni dio gradskoga života.
Uz Olimpiju dvije najbolje riječke momčadi bile su Club sportivo Gloria i Club sportivo Fiume.
Na uređenom sportskom igralištu Kantride nastupalo je više riječkih klubova, prije svih Olimpia i Fiume, a Olimpia je kao regionalni prvak regije Venezia Giulia 1921. godine promovirana u drugu talijansku ligu.
Razdoblje Kraljevine Italije i osnivanje kluba Unione sportiva Fiumana
Slobodna Država Rijeka svrgnuta je fašističkim i nacionalističkim udarom 3. ožujka 1922. godine.
Nepune dvije godine kasnije Rijeka je priključena Italiji: 27. siječnja 1924. god. potpisani su Rimski ugovori kojima je određena granica između dviju država.
Uz pristanak Kraljevine SHS grad je podijeljen na dva dijela - Sušak je pripao Jugoslaviji a Rijeka Italiji.
Pripojenjem Rijeke Kraljevini Italiji usporen je ekonomski razvoj grada dok je nacionalno pitanje i dalje uzrokovalo brojne etničke prijepore.
Hrvatsko se pučanstvo kao i u vrijeme D’Annunzijeve okupacije Rijeke suočilo s raznim oblicima represije.
U natjecateljskoj sezoni 1925./1926. Gloria i Olimpia našle su se u istom rangu natjecanja, II. Divisione, grupo D (rang treće lige), natječući se s Triestinom (Trst), Veneziom, Trevisom i drugim momčadima regije Venezia Veneto. U rujnu 1926. godine dolazi do fuzije Olimpije i Glorije u klub pod nazivom Unione sportiva Fiumana (Sportski savez Fiumana).
U sastavu novoga kluba zaigralo je 12 igrača Glorije i devet igrača Olimpije, uz dvojicu nogometaša iz kluba Fiume.
Stvorena je jaka momčad koja je mogla ravnopravno parirati vodećim talijanskim klubovima toga vremena, a Kantrida je postala Fiumanin stadion.
Prvu utakmicu Fiumana je odigrala u Trstu gdje je doživjela poraz od momčadi Ponziane (2:5).
U sezoni 1928./1929. Fiumana je izborila ulazak u prvu talijansku ligu, Divisione Nazionale, koja je tada bila podijeljena u dvije skupine.
Riječani su se našli u B-skupini s još 15 klubova, među kojima su bili Bologna, Juventus, Venezia, Genova 1893, Napoli, Fiorentina, Ambroziana (Inter) i Lazio.
U najjačoj talijanskoj ligi Fiumana je odigrala tek jednu sezonu jer nije uspjela sačuvati prvoligaški status.
Krajem dvadesetih godina razvidna je privredna stagnacija Rijeke i ekonomski uspon Sušaka.
Sportski život dviju cjelina jednoga grada, ni tridesetih godina nije bio oslobođen političke konotacije: u Rijeci usmjeren kultu borbe i veličanju tjelesne spreme, dok se na sušačkoj strani intenzivno razvija u duhu antifašističkog osjećaja i slavenstva.
Socijalni nemiri i međunarodna previranja ostavili su traga i u sportu.
Fašistička ikonografija bila je neizbježan dekor na stadionu: riječki su nogometaši, poput ostalih ekipa toga vremena, svoje susrete u Seriji C u sezoni 1939./1940. započinjali karakterističnim pozdravom – rukom podignutom prema središnjoj tribini.
Gledatelji su ipak pohodili Kantridu kako bi barem na tren zaboravili na posvemašnju ekonomsku krizu međuraća.
