Siniša Mihajlović u žiži je zanimanja hrvatske javnosti, izbornik srpske reprezentacije u petak na maksimirskom stadionu namjerava hrvatskoj reprezentaciji zakomplicirati put u Brazil. Mihajlovićeve fotke i izjave preplavile su hrvatski medijski prostor, život nekada sjajnog igrača Crvene zvezde i talijanskih klubova Rome, Sampdorije, Lazija i Intera pun je kontroverzi.
Mihajlović je rođen u Vukovaru u mješovitom braku, nogomet je počeo igrati u Borovu iz kojega je 1988. godine prešao u Vojvodinu s kojom je postao prvak bivše države. Od 1990. godine u dresu Crvene zvezde počela je njegova internacionalna karijera, otprilike u razdoblju kada je postao europski prvak 1991. godine odrekao se svega hrvatskog. Iz vremena stvaranja hrvatske države njegova je biografija puna različitih priča koje nikada nisu autorizirane. Zbog navodnog koketiranja s četništvom i prijateljstva s Arkanom, osvjedočeni Srbin rođen u Hrvatskoj nije baš omiljeni lik među čuvarima hrvatskog ćudoređa.
Mihajlovićeva nogometna karijera nije bila proturječna budući da je bio izvanredan igrač. Široj publici ostao je u pamćenju po gromovitu slobodnom udarcu: u utakmici Lazio – Sampdoria (5:2) u sezoni 1998/99 postigao je tri pogotka iz slobodnih udaraca, što je u Seriji A uspjelo još samo Giuseppeu Signoriju (93/94). Manje se pamte njegove vrhunske partije u dresu Crvene zvezde, kada je igrao u veznom redu s Robertom Prosinečkim i Vedranom Jugovićem.
Uglavnom, o Mihajlovićevoj karijeri sve je poznato, uključujući i to da je svojedobno odbio Dinamovu ponudu. Manje je poznato da je Mihajlovićeva karijera zamalo skrenula prema Rijeci i da je njegovu karijeru obilježio jedan Riječanin.
U sezoni 87/88 Mihajlović je igrao za Borovo u tada vrlo jakoj Međurepubličkoj ligi u kojoj su igrali današnji prvoligaši Zagreb, Inter (Jugokeramika), Istra, Zadar i Split, bivši prvoligaši Segesta, Primorac Stobreč, Marsonia, ali i dva riječka kluba: Orijent i Lučki radnik. Mihajlović je te sezone između ostalog igrao na Krimeji gdje je naslutio velike mogućnosti što nije promaknulo tadašnjim čelnicima Rijeke, koji su ga htjeli dovesti na Kantridu.
- U torbi su mi donijeli 150 tisuća njemačkih maraka. Sigurno bih otišao u Rijeku da prije nisam dao riječ Vojvodini. A u Novi Sad otišao sam za sitniš, za par tisuća maraka. Od potpisa ugovora kupio sam fiat 128, jer sam prije toga razbio očev auto, izjavio je Mihajlović nedavno u razgovoru za tjednik MAX.
Vrijeme očito čini svoje, Mihajlović se malo zaigrao s markama.
- Istina je da smo ga vidjeli na utakmici na Krimeji i odmah smo ga htjeli dovesti. Bili smo kod Mihajlovića na razgovorima, nagovarali ga, ali 150.000 maraka nismo ponudili. Ne sjećam se iznosa, ali znam da tada u klubu nije bilo baš previše novaca. Vojvodina je ponudila više, kaže Duško Grabovac, koji je tada bio direktor Rijeke.
Mihajlović je otišao u Vojvodinu, koju je vodio Ljubo Španjol. Po općem sudu najuspješniji predsjednik u povijesti Rijeke, otišao je sredinom osamdesetih u Novi Sad, preuzeo Vojvodinu s kojom je prvo ušao u prvu ligu, a onda ostvario san svih predsjednika Rijeke. Pod Španjolovim vodstvom u sezoni 1988/89 Vojvodina je postala prvak bivše države s momčadi koju su predvodili Siniša Mihajović i Miloš Šestić na terenu te Ljupko Petrović na klupi.
Ljubo Španjol je zapravo Rijeci preoteo Mihajlovića, ponudivši mu 40-tak tisuća maraka. Rijeka toliko novca nije imala! Iz Vojvodine su Mihajlović i trener Petrović otišli u Crvenu zvezdu i postali europski prvaci.
- To je bio najveći transfer u Jugoslaviji. Zvezda je Vojvodini platila milijun maraka, meni su dali ugovor na 240 tisuća maraka, plus stan i mazdu 323F, kaže Mihajlović.
Djelomično točno budući da je Vojvodinal prodala Mihajlovića i Petrovića za znatno veći iznos od milijun maraka!
Za koji iznos? To je i danas poslovna tajna! Jedino nije tajna da je Španjol bitno odredio Mihajlovićevu karijeru.
