Pogled unatrag, jebote, šta smo sve prošli! Od 94. pa do sada... Nevjerojatno! Skoro pa za bestseller. Sada sumiram koliko mi je ljudi govorilo gluposti tipa "Šta će ti to", "Rijeka će ti kruha dat'", "Ti i 50 budala gledate to sranje od HNL-a". Koliko sam samo puta čuo takve stvari pa bi opet samo odmahnuo rukom ili ušao u neku prepirku gdje sam imao malo argumenata, ali su bili prejaki za njih.
Ljubav prema klubu i gradu ili imaš urođenu i svakim danom je sve jača, ili je ne možeš pojmiti niti razumjeti.
Kako netko može voljeti neki klub tako jako?, često pitanje postavljeno više iz neznanja i nerazumijevanja.
Meni je to usađeno pred mnogo godina. Voli svoju Rijeku, svoj grad i svoj zavičaj. Neka ti oni budu usko vezani za obitelj, familiju i prijatelje, za tvoje običaje i neka se vežu za najljepše trenutke tvog života. Tako bi nekako glasila poruka mog nonića i mog oca.
Sada gledam ovu našu Rijeku i stvarno, ali stvarno mi još nije došlo u glavu. Ej, pa mi igramo skupine Europalige... Mi smo izbacili Stuttgarta... To je jako čudno kada te godinama ta naša Rijeka naviknula na poraze i kada te mentalno testira iz godine u godinu. Da vidi koliko si jak da sve to podneseš i da se opet za tjedan dana pojaviš na onoj istoj stepenici na D4 znajući kako je tvoja Rijeka brižna, jadna i nikakva, ali je tvoja i ne bi je mijenjao za milion prvaka Europe.
Tamo sam kroz godine upoznao ljude koji su sa mnom dijelili strast prema Rijeci kao klubu, ali i Rijeci kao kulturi življenja u našem zavičaju. Rijeka ima nešto posebno i to je indirektno vezalo svih nas koji smo tamo godinama. A znate gdje je eskaliralo? Na Mercedes-Benz Areni u Stuttgartu.
Oko 19.49 Mujanović je zabio gol nakon kojeg je sve ovo dobilo potvrdu. Zastaneš na sekundu, okreneš se oko sebe i vidiš kako ljudi plaču. To plaču oni ljudi koji su s Rijekom prošli bure i nevere, bili "bičevani" godinama, potrošili brda novaca i živaca...
Na kraju utakmice ono najiskrenije. Prilaze ti ljudi koje osobno ne poznaješ, ali znaš ih iz viđenja, znaš da su na Zapadu uz Rijeku već 15-ak godina. Ti ljudi priđu i zagrle te sa suznim očima, k'o da si im član obitelji, najbolji prijatelj, a ne samo neki lik s tribine kojemu ni ime ne znaju. Mobitel ti počinje zvoniti, javlja se mater iz daleke Rijeke i govori kako Korzo gori, kako ti otac u dalekom Egiptu gleda prijenos i plače od sreće. Tada spoznaš da naša Rijeka počinje ostvarivati naše snove.
I možda nikad nećete shvatiti tu nerazdvojivu vezu nogometa, navijača i našega kraja, ali znajte da ima ljudi koji bi svoje srce dali za našu Rijeku!! Ti ljudi su sada sretni i 29. 8. 2013. godine postao je datum koji će oni nositi na srcu dokle god hodaju ovom predivnom zemljom!
Kome reći hvala? Hvala svima koji iskreno vole Rijeku, naš način življenja na Kvarneru, naše užance i naš kraj! Svi ste zaslužni za ovu sreću koju smo doživjeli sa našom Rijekom.
