Dragan Tadić radno je proveo zimsku stanku, pomoćniku Elvisa Scorije nogometa nikad dosta. Tadić je bio jedan od najboljih igrača momčadi Ridenta, koja je osvojila veteranski turnir Kutije šibica i postala prvi riječki pobjednik najpoznatijega hrvatskog turnira u malom nogometu. Zapravo, Tadić je tijekom 42. turnira Kutije šibica imao nesreću što se rodio u malonogometno vrijeme Damira Milinovića…
- Da, ha, ha… Lijepa priča! Počeli smo neopterećno, više prijateljski iako smo od početka vjerovali da možemo daleko dogurati. Nismo postavili cilj, igrali smo sve bolje i bolje, a kada smo u četvrtfinalu izbacili Intersport znali smo da možemo do kraja. Ipak je momčad Intersporta bila glavni favorit na turniru, sastavljena je od bivših reprezentativaca koji cijeli život igraju mali nogomet. Oni cijelu godinu razmišljaju o nastupu na Kutiji šibica, a mi smo o Kutiji šibica počeli razmišljati kada je turnir počeo. Mi se poznajemo cijeli život, igrali smo veliki nogomet zajedno, ali pred Kutiju šibica mali nogomet svi zajedno praktično nismo ni jednom igrali, kaže Tadić
Blagdanska zabava je završila, 7. siječnja zakazano je prvo okupljanje igrača Rijeke na kojemu će se pojaviti Mehmed Alispahić, uskoro će se pojaviti još netko pojačanje, očekivanja su sve veća…
- Normalno da su očekivanja sve veća, ne bježimo od toga. Svi bismo mi htjeli da Rijeka odmah bude prva, ali ništa ne ide preko noći. Treba ići postepeno prema vrhu, za sada je najvažnije da se klub stabilizirao i da smo u kratkom razdoblju preskočili ne jednu nego pet stepenica u svim segmentima. To mi je posebno drago, a najvažnije je da imamo najveću posjetu poslije Hajduka. Osjeća se u gradu na svakom koraku, neću reći euforija nego da se ljudi vraćaju klubu...
... Što je vama dodatni teret?
- Normalno! Bavimo se tim poslom, svjesno smo odgovornosti. Posebno zato što smo emotivno vezani za klub, nismo ovdje došli samo odraditi posao. Kada igraš ili radiš negdje drugdje, odradiš svoje i ideš kući. Ja sam u Rijeci praktično od rođenja, prošao sam kroz omladinski pogon, dugo igrao i normalno da drugačije doživljavam sve što se događa. Jako nam je stalo da uspijemo zbog kluba, zbog svih oko kluba i predsjednika Damira Miškovića bez kojega svega ovoga ne bi bilo. Vjerujem da se znamo nositi s odgovornošću.
Kao dugogodišnji igrač i trener Rijeke možete procijeniti koliko je realno očekivati prvu titulu prvaka u iduće dvije, tri sezone?
- Ne bih išao tako daleko, najvažnije da ovu sezonu privedemo kraju kao što očekujemo. Kaže predsjednik da bismo trebali biti među prvih pet, mislim da bismo mogli ostvariti plasman u Europsku ligu. Bit će nam lakše jer ćemo od prvog dana priprema na okupu imati cijelu momčad zajedno s Alispahićem, a vjerujem da će doći još neko pojačanje. Očekujem isto tako da će se dignuti i ostale momčadi, treba znati da su momčadi Splita i Slavena Belupa nekoliko sezona na okupu. Nama je nekoliko igrača došlo tijekom prvenstva, tamo negdje nakon 5. kola. Nije bilo lako jesenas, ali smo vjerovali da možemo. Na kraju smo uz malo sreće mogli biti i drugi.
S Elvisom Scorijom ste dugo vremena, kao igrač i trener?
- Scoria i ja se znamo od dana kada sam postao prvotimac Rijeke 1991. godine, on je u Rijeku došao još u bivšoj državi. Igrali smo zajedno, a zadnjih desetak godina bio mi je trener. Prijatelji smo i mogu reći da mi je velika čast raditi s njim, mislim da je Scoria najbolji mladi trener u Hrvatskoj.
Spada li Scoria među one trenere koji poslušaju savjet ili među one trenere koji samo slušaju i rade po svome?
- Uvijek pita za mišljenje iako je jasno da na kraju uvijek on odlučuje. Stalno se savjetujemo, kao što Scoria kaže: dvije glave bolje vide, čuju i znaju od jedne i po tom pitanju suradnja je prava.
