Iako je utakmica Pomorac - Imotski službeno odgođena u subotu, igrači Pomorca pojavili su se u Žuknici oko 13.30 sati. Nitko ih službeno nije obavijestio da momčad Imotskog nije ni krenula putem Kostrene. Uzeli su igrači osobne stvari iz svlačionice, međusobno se pozdravili do ponovnog viđenja na nekoj utakmici i otišli. Usput su prošli uz autobusnu postaju u Žuknici, koja je obojena u klupske boje Pomorca. Paradoksalno zvuči da je troškove bojanja platilo komunalno poduzeće u vlasništvu Općine Kostrena. Troškovi nisu iznosili puno manje od troškova kotizacije koje Pomorac nije podmirio.
Na autobusnoj stanici u nedjelju poslijepodne gorijele su svijeće u crvenim lampionima. Trebala se samo održati misa zadušnica da farsa neutješnih simpatizera kluba bude potpuna! Više je svijeća gorijelo na autobusnoj stanici nego što je simpatizera Pomorca bilo na tribinama ove sezone! Toliko o neutješnoj ljubavi prema klubu i suzama punih gorčine zbog toga što Pomorcu odavno nema spasa!
Prije pet godina skupina klupskih entuzijasta odlučila je napisati klupsku monografiju povodom 90. godišnjice kluba. Dugogodišnji članovi kluba napisali su monografiju jedinstvenu po tome što je kronološki potpisuju osmorica autentičnih svjedoka prošlih vremena i aktera. Monografija nije ugledala svjetlo dana, tekstovi su odloženi u arhivi. Nije bilo novaca za takav nakladnički poduhvat u nekoć najbogatijoj općini u državi. Bolje da monografija nije izdana, jer Pomorac vjerojatno neće doživjeti 95. godišnjicu!
Promjenom lokalne vlasti u samo dvije godine nestao je sportski i društveni simbol Kostrene. Ne može se kriza Pomorca u zadnje dvije godine svesti na razinu osobnog sukoba između načelnice Mirele Marunić i bivšega načelnika Miroslava Uljana ili pak na pojavu notornog Zlatka Petričevića. Pomorac je kroz povijest uvijek okupljao lokalni društveni establishment i nije slučajno iznjedrio ljude koji su početkom devedesetih stvarali Općinu Kostrena. Njihovo je vrijeme prošlo u svađama i političkim prijeporima, načelnica Mirela Marunić danas personificira političku alijansu ljudi kojima ništa autohtono nije značajno iako među njima ima fetivih Kostrenjana.
Nipodištavanjem tradicije Pomorca nastavlja se proces odumiranja kostrenskog tkiva. Neće Pomorac nestati zbog zanemarivih dugova nego radi socioloških promjena kojima se aktualna vlast prilagodila zbog pragmatičnih razloga. U proteklih dvadesetak godina Kostrena je doživjela znakovite demografske i svjetonazorske promjene, uvriježena teza da se na Pomorcu gube ili dobivaju izbori postala je hipoteza. Činjenica je da ovako ustrojeni Pomorac više nema nikakvu društvenu važnost ni većem dijelu članova, koji se ni na skupštinama ne pojavljuju.
Politika je stvorila i uništila Pomorac, ali nije umanjila povijesnu važnost kluba zapisanu u monografiji koju nema tko objaviti. Pomorac će vjerojatno nestati, ali se nogomet u Kostreni neće prestati igrati. Ne može bezmalo stogodišnja klupska tradicija tek tako nestati u kolopletu prolaznih društveno-političkih intriga. Kada se monografija jednom objavi, Pomorac će se možda zvati nekako drugačije, ali neće se promijeniti imena ljudi koji su zauvijek promijenili klupsku povijest.
