Marijan Bloudek (61) u nogometu je cijeli život, kao igrač i trener prošao je sve i svašta, ali situacija koju je zatekao po dolasku u Kostrenu bila je novo iskustvo. Postao je trener u klubu bez momčadi i uprave, došao je na nagovor prijatelja Zlatka Petričevića, koji je tek trebao postati predsjednik... Bloudek je poznato prezime na nogometnom prostoru nekoliko susjednih država. Iako godinama živi u Mariboru, zadnji trenerski posao odradio je 2012. godine na klupi Širokog Brijega odakle je otišao nakon ispadanja u pretkolu Europske lige.
- Sigurno da nisam očekivao ovakvo stanje u Pomorcu, vjerojatno nisu očekivali ni ljudi koji su me zamolili da dođem. Ja sam zaljubljenik u nogomet, profesionalac sam i rado ulazim u ovakve avanture. Posebice ako treba početi stvarati od početka, što sam radio puno puta u karijeri. Zato se nisam posebno uzbudio oko svega što se događalo, iako mi je čudno da se u današnje vrijeme na ovakvom nivou mogu zateći takve stvari. Dosta sam toga prošao u karijeri, ostao sam miran i sačekao da se situacija sredi, kaže Bloudek.
Tjedan dana do počeka sezone momčad se tek počela formirati?
- Sami znate da je za trenera najteže ako ne počne pripreme na vrijeme, posebno ljetne pripreme koje su kraće nego zimske. Kod nas se ne događaju stvari u hodu, nego u galopu! Imam nekakvo iskustvo, polako hvatamo niti. Važno je da smo odigrali nekoliko utakmica, koje jedino mjerodavno mogu pokazati pravo stanje. Još uvijek se momčad kompletira, ne znamo pravu formu igrača, postavljamo dijagnozu i pokušavamo dozirati treninge tako da do početka prvenstva ne bude fizioloških trauma. Tjedan dana pred početak prvenstva situacija je obećavajuća. Kada počne prvenstvo, vidjet ćemo s kolikim hendikepom ulazimo u sezonu, ne poznajem toliko dobro drugu ligu. Pretpostavljam da ćemo u ovakvom sastavu moći odgovoriti zahtjevima.
Fizička sprema ne može biti na potrebnoj razini za natjecanje u Ligi 12?
- Ako mogu biti pokazatelj pripremne utakmice koje smo igrali protiv momčadi nižeg ranga, kod većine igrača pomak se vidi. Pretpostavka je da smo hendikepirani, a koliko, to ne znamo. Utakmica u Imotskom će pokazati koliko smo jaki i koliko nam nedostaje. Optimist sam, postavili smo dijagnozu tako da idemo uzlaznom putanjom, sve ćemo znati nakon prva dva, tri kola. Moram reći da sam zadovoljan odazivom igrača koji je prisutan od prvog dana, igrači su prihvatili način rada.
Prema načinu komunikacije s igračima odudarate od treneskih klišeja, igrače na distanci bezmalo oslovljavate s "vi"?
- Ja to gledam na svoj način. Prvo, godinama sam bio igrač, živio sam kao profesionalac zajedno s cijelom mojom obitelji. Igrao sam vrhunski nogomet u bivšoj državi, trenirali su me veliki treneri, bio sam pomoćnik velikim trenerima, završio sam škole, vodio sam različite klubove, stvarao igrače i u ovim godinama nemam potrebe prihvaćati drugačije trendove. Iako je nogomet postao veliki biznis u kojemu se sve događa munjevito, netko mora malo stati na loptu i posvetiti se temeljnim stvarima. Nema kluba koji ima sve što mu treba, svakome nešto nedostaje bez obzira na nivo. Igrači su mladi ljudi kojima treba pomoć, sigurno je da danas u svemu ima dosta košmara. Nakon što sam puno toga prošao u životu, mislim da nema potrebe nadolijevati ulje na vatru. Razgovaram s igračima na kulturnom nivou da bi se mogli osloboditi i pokazati što znaju. Ako su igrači u grču, onda je jako teško igrati. Objasnio sam im svoja pravila i da će imati punu slobodu, a ja ću ocjenjivati koliko je to kvalitetno.
Zanimljivo je da praktično na svakom treningu radite zajedno s predsjednikom Petričevićem?
- Prvo, predsjednik je bio igrač na zavidnom nivou, bio je uspješan trener, čak je bio na Svjetskom prvenstvu kao savjetnik izbornika Irana Branka Ivankovića, bio je vlasnik klubova. Nas smo dvojica iz istog mjesta, negdje je pisalo da smo kakanjska veza, istog smo mentaliteta. Petričević je širokih pogleda, dolazi na treninge, jer je bio igrač i trener, zanima ga što se događa, želi dobro klubu i želi nešto napraviti. Osim toga, mi smo pravi prijatelji, a u prijateljstvu se ulaže puno više od utakmica ili treninga.
Jeste li odredili ciljeve ili je sve prepušteno vremenu?
- Nalazimo se u turbulentnoj situaciji, možda ni ne znamo kakvi sve problemi postoje u klubu, pa nismo ni razgovarali o planovima. Moj dio posla je stabilizacija momčadi. Kako ću ih pripremiti, stvar je stručnosti. Kada dođe vrijeme, sigurno ćemo razgovarati o ciljevima, sada je najvažnije da Pomorac nije nestao. I hvala bogu da klub nije nestao, jer bi time bile otežana situacija na cijeloj regiji. Želimo uspostaviti suradnju sa svim klubovima u regiji kako bismo mogli surađivati na potrebnom nivou i svi skupa napredovali.
Kakvom nogometu težite u optimalnim uvjetima?
- Evolucija nogometa je jako brza, što smo vidjeli na Svjetskom prvenstvu. Ni jedan trend ne može dugo trajati, što smo vidjeli na primjeru španjolskog nogometa. Brazilska reprezentacija uvijek je bila pojam, ali su sada počeli prevladavati neki drugi parametri. Ne treba biti veliki filozof, polazim od toga da sam zaljubljenik u nogomet. Pratim trendove, ali ne kopiram nikoga, tražim svoja rješenja prema igračima koje imam. Poštujem ligu koju igram i državu u kojoj igram! Jednom je Tomislav Ivić rekao: Kada dolazim u strani klub, prvo gledam kakav se nogomet igra u toj državi. Došao sam u hrvatski nogomet, koji je priznat u svijetu i sigurno ću na ovom nivou tražiti adekvatan način igre.