Marijan Tabar otišao je tiho i dostojanstveno, isto kao što je cijeli život kročio gradom.
- Šta da ti kažem, sve znaš..., kratko je prozborio prije nešto više od mjesec na Krimeji, netom nakon što je izašao iz bolnice.
Sjedio je sam za stolom, zagledan prema praznom igralištu.
Odagnao je suvišna pitanja kao da je znao da neće doživjeti 64. rođendan krajem ovog mjeseca.
Marijan Tabar nikoga nije mogao naljutiti i da je htio, jedva ga se čulo kada je vikao, i zacijelo bi omiljen, na prstima, prošao kroz naše živote da od njegove osebujne zatajnosti veća nije bila samo beskrajna nogometna darovitost!
Ovdje treba na trenutak stati u povorci sjećanja i istaknuti da njegov talent nije bio ni približno sličan bestijalnim halandovskim porivima kojima se danas mjeri darovitost.
Upravo suprotno!
Marijan je igrao nogomet lakši od njegova krhka tijela, što je okruženje bivalo snažnije, to je njegov nogomet bivao filigranski lucidniji i tehnički savršeniji.
Naravno da je takav znalac vrsno igrao nogomet za Orijent, Lučki radnik, Konstruktor, Kraljevicu..., podjednako su ga poštovali svi treneri, zaključno s Ivanom Đalmom Markovićem, koji je u Orijentu zadnji pokušao njegov nogomet dignuti na razinu višu od velikih terena u regiji.
Nije uspio!
Marijan Tabar nogomet je kao dječak počeo igrati ispred škole Nikola Tesla na nekadašnjem igralištu, koje je spontano iznjedrilo kultnu malonogometnu ekipu Stari grad.
Tijekom godina Stari grad je mijenjao postave, glasovita u bivšoj državi postala je samo jedna početna postava, sve su ostale bile replike.
Marinko Koljanin, Rudi Nikolić, Miro Brnelić, Darko Demo, Mile Tabar i Marijan Tabar već su krajem sedamdesetih iz šporkoga Staroga grada preselili u novu dvoranu na Trsatu, uskoro su pod reflektorima javnosti počeli igrati turnirski nogomet pred kojim su zazirale najbolje malonogometne ekipe bivše države.
Mile, Miro i Marinko odavno su ostali bez Rudija i Deme, sada je otišao najbolji među njima...
Marijan Tabar zarana je postao i zauvijek ostao riječki simbol urbanog nogometa!
