Izmjene Zakona o sportu ušle su u hitni saborski postupak, većinom glasova zastupnika (84 prema 26) o prijedlogu udruge Naš Hajduk počelo se raspravljati na najvišoj razni. Na nižim razinama, koje više zanima sportska nego politička rasprava, već duže razdoblje tinja nezadovoljstvo prijedlogom izmjena zakona:
- Prijedlozi se najčešće donose na temelju loše postavljenih premisa. Iz Zagreba se ne vide problemi u Rijeci kao što ni mi ne vidimo probleme u Delnicama. Iz Dinama ili Cibone se ne vide problemi stolnoteniskog kluba u Rijeci. To su potpuno različiti sustavi. U Rijeci se gotovo 95 posto djece bavi sportom u manjim klubovima, koji su neophodni za sustav sporta. Najveći riječki rezultati dolaze iz malih klubova, najveći broj riječkih reprezentativaca potekao je iz malih klubova. Čudno je da se veći dio zakona bavi problematikom tzv. velikim klubovima! Nažalost, nitko ne uključuje ljude koji poznaju sustav, ljude s terena. Moji kolege u savezu imaju znanja i volje pomoći, a ja smatram da je to naša obveza. Lokalni sport predstavlja 90 posto sporta, a naš glas se ne čuje dovoljno. Lokalni sport i sportski savezi niti se u jednom trenutku ne pozivaju da daju mišljenje ili da ukažu na problematiku u sportu nego postaju važni samo kada nekome treba dati glas. Ono što nas posebno smeta je da se zakon donosi prije donošenja nacionalnog programa razvoja sporta. Nije normalno prvo donijeti zakon, pa tek onda vidjeti kako će se isti odraziti u stvarnosti, kaže tajnik Riječkog sportskog saveza (RSS) Bojan Sušanj.
Opasni prijedlozi
- Mislim da su neki prijedlozi, kao onaj Kineziološkog fakulteta opasni i da mogu ugroziti sport. Sama pomisao da će netko uz stalni posao investirati 50.000 kuna da bi se osposobio da radi tri puta tjedno u klubu kao volonter ili za simboličnu naknadu je suluda, pa tko će to platiti? Proračun? Roditelji posredstvom članarina? Mi jesmo za educirane trenere i njihovo zapošljavanje, ali educiranje može biti jeftinije i efikasnije, a svi treneri ne mogu i ne trebaju biti zaposleni, kaže Sušanj.
Istodobno dok traju saborske rasprave o statusu određenih klubova financijska kriza najviše pogađa seniorske pogone tzv. malih klubova, koji više ne mogu podmirivati troškove natjecanja?
- Ukidamo seniorski sport radi manjka sredstava, velik broj klubova gasi seniorske pogone. Ako ne postoji piramida, radi čega se treba baviti sportom! Zbog čega treba nastojati postići vrhunske rezultate ako ćemo se baviti rekreacijom? Nekada smo slali poruku: trenirajte, budite uporni i taj rad će sigurno dati rezultate. Sada prelazimo u rekreaciju i čuvanje djece uz sportsku aktivnost. Povrh toga, prenormiranošću sporta izgubit ćemo volontere, entuzijaste koji izdvajaju svoje slobodno vrijeme i nerijetko novac da klubovi opstanu. Izmijenjeni su Zakon o sportskoj inspekciji, Zakon o udrugama, Pravilnik o sadržaju i načinu vođenja registra udruga RH, Uredba o kriterijima mjerilima i postupcima financiranja i ugovaranja programa od interesa za opće dobro koje provode udruge, Zakon o financijskom poslovanju i računovodstvu neprofitnih organizacija. Od volontera se očekuje da prvo usvoje, a zatim i sprovode sve te zakonske promjene.
Sukob Hrvatskog olimpijskog odbora i matičnog ministarstva prelazi granicu dobrog ukusa u trenutku dok sportska baza nestaje?
- U cijelom sukobu HOO i MZOS-a ne vidim napredak za sport. Moram se zapitati, što ima lokalni sport od toga? Mi smo taoci sukoba ministarstva i HOO! Konkretno, na nacionalnom nivou ne postoji kategorizacija sportova! Žalosno je za vodeće institucije u sportu da RSS u dogovoru sa svojim udrugama provodi transparentnu kategorizaciju i određuje jasne kriterije za dodjelu sredstava iz gradskog proračuna. Dok čekamo da krovne institucije uspostave jasne odredbe funkcioniranja sporta, na najvišem nivou događaju se vrlo loše stvari za organizaciju sporta. Osnivaju se paralelne sportske zajednice, koje u prvom redu narušavaju rad klubova i sportaša. Mislim da upravo iz krovnih sportskih organizacija mora doći rješenje ili barem prijedlog rješenja kojim će opstati klubovi u bazi. RSS sa svojim udrugama želi napraviti korak više, ali bez jasno određenog smjera to nije moguće. Omalovažavamo sport ne donoseći zakone i strategiju, koji su nam potrebni da bismo olakšali rad u lokalnim sportskim zajednicama. Ako trebam birati stranu između HOO-a i ministarstva, onda biram "instituciju sport" kojoj služimo kao servis.
