1. PREDRAG SLOBODA
Predrag Sloboda je osoba 2012. godine u riječkom sportu. Predsjednik Primorja početkom sezone doveo je iz Juga vratara Franu Vićana i Paula Obradovića, nakon OI u Londonu iz Pro Recca je došao Sandro Sukno. Nakon što je Gabriele Volpi odustao od Pro Recca dogodilo se nezamislivo u više od sto godina povijesti kluba: Primorje je prema igračkom potencijalu postao najbolji klub na svijetu za kojega igraju šestorica (Barać, Vićan, Sukno, Obradović, Buljubašić, Muslim) aktualnih olimpijskih pobjednika. Šteta što Sloboda zbog lojalnosti prema Volpiju ne igra vaterpolsku Ligu prvaka.
Krajem godine Primorje je osvojilo Kup Hrvatske drugi put nakon 17 godina čime je počela realizacija projekta u kojega Sloboda ulaže više od pet godina. Iako je Volpijeva fondacija Social Sport formalno odustala od vaterpola, jasno da Volpi nije odustao od Slobode. U idućoj godini treneru Ivanu Asiću preostaje realizirati fantastičan igrački potencijal i osvojiti prvu riječku titulu prvaka u nekom momčadskom sportu iz kategorije tzv. nositelja kvalitete.
Predrag Sloboda nalazi se na čelu saveza reprezentacija kojega je osvojila zlatnu olimpijsku medalju na OI u Londonu. Rijeka je u 2012. godini prvi put u povijesti postala vaterpolsko središte moći, preuzevši primat u kreiranju vaterpolske politike.
Sloboda je 2012. godine postao prvi riječki vaterpolski djelatnik kojega ne tangiraju jadikovke iz gradova kao što su Dubrovnik, Zagreb…
2. SAMIR BARAĆ
Samir Barać u 40. godini igra najbolji vaterpolo u karijeri ako je suditi prema rezultatima, kapetan reprezentacije i Primorja predvodio je 2012. godine dvije momčadi većinom istih igrača. Na OI u Londonu Barać je postao kapetan reprezentacije koja je osvojila olimpijsko zlato, krajem godine kao kapetan Primorja u Zagrebu je podignuo trofej namijenjen pobjedniku Kupa.
Barać je bio član momčadi koja je 1995. godine iz Dubrovnika donijela prvi Kup, njegova karijera traje duže od uspomena na jedini klupski trofej od osamostaljenja. U idućoj godini Baraću se pruža povijesna prilika ostati upamćen kao prvi kapetan Primorja koji se okitio titulom hrvatskog prvaka.
Krajem kalendarske godine Barać je postao predsjednik Riječkog sportskog saveza u nezahvalnom trenutku zbog besparice. Interese siromašnih riječkih klubova u očima javnosti zastupa trofejni predstavnik bogate sportske obitelji Gabrielea Volpija.
Ako sit gladnom u 2012. godini nije vjerovao...
3. DAMIR MIŠKOVIĆ
Damir Mišković uletio je početkom 2012. godine u medijsku žižu kao ambiciozni predsjednik HNK-a Rijeka. Mišković predstavlja fondaciju Social Sport, koja postaje prvi većinski vlasnik kluba. Snažna financijska injekcija pobudila je osjećaj moći i izazvala sociološki domino efekt: euforija se s tribina preselila na riječke ulice i trgove.
Dobro osmišljeni projekt Zajedno smo Rijeka i povrh svega najava prve titule prvaka postali su Miškovićev zalog za budućnost. Mišković je krajem godine počeo stišavati euforiju realnim promišljanjem nogometne budućnosti, ali je prekasno za uzmak. Mišković stoji na čelu dugačke riječke kolone navijača, koji budni sanjaju titulu nogometnog prvaka.
Mišković nije obilježio 2012. godinu zbog obećanja da će Rijeka postati nogometni prvak nego zbog djela po kojemu će ostati upamćen. Naravno da su kriteriji zbog kojih je Mišković odlučio izravno financijski pomoći NK-u Pomorac ili MRK-u Zamet osobne naravi, ali zahvaljujući njegovoj inicijativi sportska obitelj fondacije Gabrielea Volpija postaje oaza riječkog sporta.
U trenutku kada su presušili svi društveni izvori financiranja, od kada se 2012. godine pojavio Damir Mišković fondacija Social Sport na razne načine u odabrane klubove bespovratno je uložila oko 30 mil. kuna. Triput više nego što za sport izdvaja Grad Rijeka.
Privilegirani klubovi jedan mali dio sredstava mogli bi na kraju 2012. godine izdvojiti za izgradnju spomenika...
4. IGOR LOVRINOV
Trener koji u bilo kojem ekipnom sportu iz kategorije tzv. nositelja kvalitete osvoji 14 titula za života bi trebao postati član Kuće slavnih. Igor Lovrinov nije slavan nego priznat kao vrhunski stručnjak i poznat po retorici koja nikome ne podilazi. Lovrinov je 2012. godine kao trener odbojkašica Rijeke osvojio prvenstvo i Kup, što spada u najveće uspjehe njegove trenerske karijere s obzirom na okolnosti.
Klub prolazi kroz razdoblje velike financijske krize, igračice mjesecima nisu vidjele plaće i unatoč tome bespogovorno osvajaju titule. Zlatna vremena ženske odbojke u 2012. godini nisu prošla zbog toga što uspjesi počivaju na stabilnoj platformi najtrofejnijeg riječkog kluba od osamostaljenja. Matricu klupskih uspjeha koju je Lovrinov stvarao godinama ne mogu tek tako poremetiti ni česte promjene igračkog kadra, ni besparica.
Ove godine Lovrinov je kao izbornik ženske odbojkaške reprezentacije uspio proći kroz kvalifikacije i ostvariti plasman na završnicu Europskog prvenstva iduće godine.
U 2012. godini Lovrinov je ostvario sasvim dovoljno da mu slava udari u glavu, kada bi odbojka bila...
