Roland Bugnar prilikom svojih prvih nesigurnih koraka tokom druge godine života pobudio je sumnju roditelja da nije obično dijete. Nakon brojnih pretraga liječnici su ustanovili da boluje od genetske bolesti zvane spinalna mišićna amiotrofija, odnosno jedne od vrsta mišićne distrofije. Kako je vrijeme prolazilo i samo stajanje uz pridržavanje za Rolanda je postalo nesigurno, te je s pet godina počeo koristiti invalidska kolica.
Od malih nogu Roland se počeo interesirati za sport, posebice za sve ono što je bilo vezano uz kotače, odnosno auto-moto sport. Zbog njegove velike zainteresiranosti za Rally nastao je i njegov dobro znani nadimak Rolly. Iako s dijagnozom mišićne distrofije, dvadesetpetogodišnji Rolly danas je uključen u mnogobrojne avanturističke aktivnosti projekta Sport with a heart (Sport sa srcem) poput planinarenja, sudjelovanja na raznim polu maratonima, ronjenju. A Rolly je i sudionik Rapskog triatlona. Kada se javio interes za sport?
- Interes za sport javio se još u ranom djetinjstvu, a što je obilježeno i mojim nadimkom. Uvijek su me zanimali adrenalinski sportovi puni brzine i oktana. Makar je to u početku bilo bez oktana jer su uz mene bili prijatelji koji su me gurali u kolicima ili bi se spuštali po raznim nizbrdicama te bi i padali uvijek se iznova dižući i nastavljajući. Doduše, bilo je i slomljenih kostiju, ali ni to nas nije obeshrabrilo. Nešto stariji imao sam prilike doživjeti i istinske brzine u oktanskim jurilicama kao suvozač, jer sam srećom uvijek okružen mehaničarima i zaljubljenicima u isto. U vrijeme srednje škole, znajući da neću moći upravljati niti jednom oktanskom jurilicom, javila se je ljubav u mehaniku, odnosno tuniranje te sam uvijek našao neki dio koji je dovoljno lagan da bih ga mogao sam sastavljati, rastavljati i dorađivati kako bih dobio bolje performanse, najčešće mopeda, u kojima bi uživali moji prijatelji, dok bih ja uživao u njihovom osmjehu i zadovoljstvu. Prije četiri godine dobio sam svoja prva električna kolica koja su mi omogućila prvi pravi osjećaj samostalnosti i slobode te sam tako uz vlastito znanje i pomoć prijatelja ta kolica doradio te s njima krenuo u prave male avanture. Prešao sam preko 1000 kilometara u deset mjeseci.
Što vas trenutno najviše zanima?
- Trenutno me zanima ponajviše dorađivanje električnih kolica i svih avantura vezanih uz njih, ali osim toga moglo bi se reći da sam otvoren za sve što mi život pruži. Mislim da nije pitanje što me zanima već kako bih i ja to mogao doživjeti. Imao sam priliku iskusiti jedrenje, planinarenje, a volio bih još puno, puno toga poput ronjenja, paragliding, a možda jednog dana i uspijem napraviti ili kupiti vozilo s kojim ću moći upravljati sam i utrkivati se s drugima. Pitanje je samo vremena i mogućnosti.
Sudjelujete na Festivalu sporta i rekreacije Homo si teć?
- E, to je zbilja posebna priča koja i mene samog zadivi, slučajnošću, makar ne vjerujem u slučajnost i skladnošću kojom se je to dogodilo! Dakle, bilo je to pred godinu i pol dana, kada sam kao i obično otišao napraviti đir s mojim električnim kolicima. Na jednoj uskoj cesti bio je parkiran automobil te ga nisam mogao zaobići. Iza mene je dolazio jedan par, koji mi je ponudio pomoć, odnosno ponudili su se pronaći i zamoliti vlasnika automobila da ga pomakne. Bili su to Paolo i Irena, novi susjedi u susjednom zaseoku moga sela, volonteri udruge Za bolji svijet. Već na prvi dojam ostavili su na mene izuzetno pozitivne dojmove. Izmjenili smo kontakte i svatko je krenuo svojim putem. Prolazilo je vrijeme, nismo se ni vidjeli, niti čuli. Ali nakon odprilike dva mjeseca nazvao me Paolo i upitao me mogu li doći do njih, jer ima neku ideju. I tako, došao sam do udruge, i Paolo, kojeg sam vidio tada tek drugi puta u životu, upitao me bih li se složio s time da me on gura u kolicima na polumaratonu. Pristao sam bez razmišljanja! Bio je to početak jednog prekrasnog prijateljstva sa sportskim duhom. 2014. godine prvi puta smo sudjelovali na polumaratonu Festivala sporta i rekreacije Homo si teć što je i zabilježeno najljepšom slikom na kojoj Paolo i ja izlazimo iz podvožnjaka. Ove godine smo ponovili isto uz puno dodatnih sportskih aktivnosti.
Kako ste se odlučili prijaviti na Rapski triatlon?
- Nakon nekoliko uspješno završenih polumaratona i planinarenjem osvojenih vrhova, zajedno s izvanrednim prijateljima sportskog duha unutar projekta "Sport with a heart", željeli smo proširiti svoje sportsko djelovanje. Igrom slučaja poklopilo se je sve organizacijski, vremenski i timski. Naime, dobili smo donacijom prikolicu za bicikl baš ove godine na Rapskom triatlonu ponajviše zahvaljujući velikoj organizacijskoj pomoći Franka Faustinija, predsjednika Triatlon kluba Matulji.
Kako su tekle pripreme?
- Sve je počelo prošle godine, kada smo Paolo Corno i ja otrčali naš prvi polumaraton. Nedugo nakon toga Paolo je upoznao Franka Faustinia, koji je prošle godine organizirao triatlon na Preluku, ali zbog kratkog vremena za nabavu potrebne opreme, kao što je adekvatna prikolica za biciklu, nismo se stigli opremiti, te nažalost nismo sudjelovali na prošlogodišnjem natjecanju već smo se aktivno opremali i pripremali za ovogodišnji 7. Rapski triatlon.
Dakle, sudjelovali ste na ovogodišnjem 7. Rapskom triatlonu?
- Budući da nismo uspijeli sudjelovati na prošlogodišnjem triatlonu, Franko nas je obavijestio da će se ove godine triatlon odžati na Rabu, što sam, naravno, prihvatio zajedno s mojim prijateljima koji su me proveli svaki po jednu od tri kategorije: Beniamino Zucca plivanje, Chiara Corno bicikl, Nagy Pál Dániel trčanje. Franko je organizacijski sve pripremio, dogovorio sve s organizatorima, podijelio nam dresove Triatlon kluba Matulji i tako smo krenuli na prekrasan izlet na Rab. U prijepodnevnim satima stigli smo na odredište, smješteni u šator zajedno s ostalim natjecatljima gdje su ubrzo započela natjecanja u više kategorija: mini aquatlon A, B, C, mini triatlon, sprint i na kraju mi, u najtežoj kategoriji, superspint – 750 metara plivanje, 20 kilometara bicikla i 5 kilometara trčanje. Zbilja nevjerojatno iskustvo! Ne znam odakle bih počeo nabrajati dojmove... Prva kategorija plivanje: stavili su me u mali gumeni čamac na napuhavanje te polako krenuli premo startnoj poziciji. Bilo je prekrasno doživjeti i osjetiti snagu svih natjecatelja na samom startu kada su me zapljuskivali morem i tijekom cijelog plivanja osjetiti otpor i trenje mora. Nakon toga su me iz čamca prenijeli u prikolicu za biciklu i krenula je nova doza novih percepcija i iskustva brzine, dostižući do 40 km/h na nizbrdicama. Gledatelji su nas pratili pozdravima, uzvicima ohrabrenja i aplauzima dok su ostali natjecatelji bili zadivljeni i toliko kolegijalni da su u najtežim djelovima na najvećim uzbrdicama pomagali Chiari vući me u prikolici s biciklom. I posljedni, ali nimalo manje važan dio bilo je trčanje po oblanoj šetnici, što je bio vrhunac svega. Nagy Pál Dániel, gurajući me u kolicima 5 km, oborio je vlastiti rekord za tu udaljenost za 4 minute! Ciljnu ravninu i kroz cilj prošli smo nas četvero zajedno. To je zbilja bio emocionalan trenutak za sve nas, kao i za gledatelje.
Koja sportska disciplina je za vas bila najzahtjevnija?
- Ljubitelj sam adrenalina kojeg je bilo i u biciklističkom djelu prilikom velikih brzina, ali kao meni najzahjevnija, najekstremnija i najdraža disciplina definitivno je - trčanje. Trčanje i prestizanje ostalih natjecatelja obalnom šetnicom s pokojom rupom na betonu na koje smo se morali koncentrati kako bismo ih što prije izbjegli pri tim brzinama, bio je velik izazov, jednako kao što je bilo izazovno za Nagy Pál Dániela odžavati kolica u naglim zavojima.
Što vas se najviše dojmilo?
- Nesebičnost, dobrota i empatija mladih volontera-redara. Na biciklističkom dijelu utrke, mala djeca uzrasta rane osnovne škole bili su usmjerivači kako ne bismo skrenuli s trkaće putanje u neku sporednu ulicu. Najviše me se dojmila situacija s manjom grupom djevojčica, koja se nalazila na veoma strmom dijelu uzbrdice. Bez ikakve naznake, molbe ili poziva, djevojčice su odjednom potrčale i pogurale me, kako bi pomogle Chiari da lakše savlada uspon.
Koji su još vaši interesi?
- A koji nisu?! Nevezano za sport, zbilja svašta. Od kuhanja, holtikulture, životinja, maketarstva, duhovnosti, psihologije, strojarstva, prirode stvarnosti... Jedno vrijeme me je čak prabaka učila plesti vunu!
Vaš životni moto?
- Sve je moguće! Nisam toliko lud da budem normalan!
