Došli smo, vidjeli, i na kraju pobjedili. Reći će to svaki od petnaest navijača Primorja koji se subotnjeg jutra zaputio na daleki sjeveroistok Mađarske. Neće takav požaliti što nije ostao na riječkoj kiši, bit će mu drago jer je doživio dvije stvari s kojima se u ovom trenutku malo tko može pohvaliti. No, dobre stvari dolaze tek u zaključku, valja krenuti svojevrsnim redom. A reda u Mađarskoj nema, jednako kao što nema znakova života igdje u pravcu sjevera od graničnog prijelaza Goričan. Možda tek Nagykanisza kroz koju Primorjaši i njihovi navijači nisu ni prolazili, ali tko to zna...
Krenuli su samo oni najvatreniji, oni kojima uz to što pretposljednji pusni vikend nisu proveli u nekom od domova riječkog prstena, nije bilo teško izdvojiti koju kunu za najam kombija i gorivo. Ovo je bila prva ovakva avantura nekolicine navijača Primorja nakon uspješno odrađenih zagrebačkih izleta i finala Kupa Hrvatske, odnosno Jadranske lige. Moglo bi ih biti još, pogotovo nakon nove velebne pobjede na bazenu mađarskog prvaka. Organizacija je majka svega, a pogon navijačke baze Primorja drži uglavnom ženska ekipa. Ana i Ljubica, često ih vi upućeniji u riječki i regionalni vaterpolo možete sresti na bazenu u crvenoj majici s natpisom Primorje i grbom kluba na leđima. Ono što je nekad bio hobi i stvar derbi-susreta, u posljednje vrijeme prerasta u pravu ljubav prema klubu, njegovim bojama i povijesti koju nosi. Za curama se onda povodi i muški dio, katkad ojačan Krimejskim feštarima i zvončarima koji 'štrajkaju od vaterpola' za vrijeme karnevala.
Zoričin rođendan i mađarska torta
Dvije spomenute mlade dame sjetile su se da Primorje krajem veljače putuje na europsko gostovanje u Eger, ni manje ni više nego na autobusnoj stanici. Tako je sve krenulo, najprije u megalomanskim planovima (bus za 47 ljudi), pa se brojka smanjila na dvadesetak (minibus) da bi na kraju ostalo šesnaest putnika smještenih u dva kombija. Organizacija nije nimalo jednostavna. Treba za sve to zajedno ukomponirati zaista imati jake živce, čeličnu volju, ali možda i najvažnije - ljubav prema klubu i braći po navijanju.
Da stvar bude delikatnija, uz Anu i Ljubicu u užem organizacijskom odboru svake navijačke akcije prijatelja Primorja je i Zorica, gospodična u trideset i prvoj godini do ponedjeljka. Prigoda za putovanje u Eger bio je i njen rođendan za koji su joj dvije prvospomenute dame pripremale vrlo lijep, sladak i zasitan dar. Naime, palo je curama napamet telefonski naručiti tortu za Zoricu iz neke od slastičarnica u Egeru. No, tko li će se sporazumijeti s Mađarima? Da je to nemoguća misija znalo se do četvrtka uvečer, samo dan uoči polaska. Cure nisu mogle naći posrednika u njihovoj komunikaciji s mađarskom slastičarnicom, pa je na toj situaciji nastala i interna šala kako u Rijeci nitko ne zna mađarski jezik osim braće, Denesa i Daniela Varge.
Stvar je došla do te mjere da su se Ana i Ljubica, već očajne od potrage za bilo kime tko može i natucati riječ mađarskog, zaputile do mađarskog konzulata u Rijeci. Ležernost državnog sistema rezultirala je činjenicom da niti u mađarskom konzulatu tada nitko nije znao mađarski, jer nikog ondje nije bilo niti usred radnog vremena! Dežurni Mađar u liku jedne gospođe pronađen je, pa je torta u obliku nogometne lopte i naručena u slastičarnici velikog trgovačkog centra u Egeru, u blizini novoga bazena, poprišta utakmice. Bila bi ona naručena i ranije da su mađarski slastičari ozbiljno shvaćali e-mailove poslane iz Rijeke na engleskom i na mađarskom uz pomoć Googleovog prevoditelja.
Subota ujutro, pokret na devet sati dug put do Egera, grada koji po noći izgleda kao kakav grad duhova, što mu pospješuje relativno slaba javna rasvjeta koje valjda ima samo na frekventnijim mjestima bez nekog logičkog slijeda. Dolazi se na odredište u 17 sati, trk po tortu - pa na bazen. Ondje rapsodija, velika pobjeda Primorjaša uz vrlo dobru podršku petnaestak Riječana naspram dvije tisuće domaćih navijača. Nakon što je Eger na koncu treće četvrtine zaostajao za Primorjem za čak osam golova, oni koji su u prvom dijelu bili bučniji, naglo su se utišali i na kraju otišli s bazena.
Svi putevi vode u Barcelonu
Iz Primorja su znali za pothvat grupe navijača, pa je stoga nedugo prije ulaska u Eger u prvom kombiju zazvonio mobitel. Glas klupske operativke Anite Gregorović poručio je navijačima da ih nakon utakmice u Hotelu Park, gdje je riječki kolektiv bio smješten, čeka večera s igračima i stručnim stožerom. To je, uz besplatne ulaznice na bazen, bilo najviše što je u datom trenutku klub mogao učiniti za svoje pratitelje, a navijači ni tada nisu ostali dužni. Jer, slavljenica Zorica je uz spomenutu tortu u Eger donijela čitav niz domaćih kolača kako bi sve prisutne Riječane i ugodno počastila. Kruna svega bilo je ugodno druženje s igračima i djelatnicima Primorja u hotelu, gdje se ipak nije ostalo dugo zbog neumoljivosti kilometara pred klupskim autobusom i dvama kombijima pred povratak u Rijeku.
Vaterpolisti Primorja mogu biti sigurni da će i na pokojoj europskoj utakmici na gostovanju i ubuduće imati podršku navijača. Ove je sezone ostalo još jedno takvo, u Dubrovniku, ali sve se intenzivnije razmišlja o masovnijem odlasku na završni turnir Lige prvaka u Barceloni, krajem svibnja. Ne kaže se uzalud da su navijači duša svakog kluba, a ako je tako - onda vaterpolski kolektiv s Costabelle dušu zasigurno ima. Naučit će neka od cura i mađarski do sljedećeg susreta ondje, ako treba...
