Braća Šipek, Lovro i Adrian, nedavno su na Svjetskom boćarskom prvenstvu za kategorije U-18 i U-23 u Portoriku osvojili naslove svjetskih prvaka.
Lovro u kategoriji U-23 u paru, a Adrian u kategoriji U-18 u štafetnom izbijanju.
Adrian je priči dodao i broncu u brzinskom izbijanju.
Njihovi rezultati samo su nastavak sjajne boćarske priče koja je davno počela u Svetom Jakovu iz Jadranova i godinama se razvija kako stižu novi vrhunski rezultati.
Klub je to i čiji mladi članovi ne razmišljaju o prijelaznom roku, jer im je dobro zajedno i svjesni su da mogu napraviti velike stvari.
Iako je dugi niz godina trener Svetog Jakova bio Vjekoslav Matetić, njegov angažman u HBS-u i reprezentacijama postao je toliko opsežan da je trenerski posao u Jadranovu preuzeo Kristijan Šipek, oca Lovre i Adrijana naslovi svjetskog prvaka malo au iznenadili.
- Nisam baš očekivao zlata, nadali smo se da bi Lovro i Filip Klarić mogli osvojiti medalju u paru, a to su i učinili. Adrian je tek krenuo u svjetske vode te sam očekivao da će nešto napraviti, iako ne baš ovoliko. Više sam mislio da će napraviti nešto u brzinskom, ne u štafeti s obzirom da on i Ivan Načinović ne treniraju zajedno baš previše. No, ovo je sve bilo iznad svih očekivanja i ja im svima čestitam, rekao je tata Kristijan koji je potvrdio da su braća uspješna i kad nisu na boćarskim terenima, redovito izvršavaju svoje školske i fakultetske obveze.
- Igraju dobro u klubu, cijeloj momčadi ide dobro ove sezone, nadamo se u drugom dijelu još i bolje. Slušaju li? Pa mene na jogu slušaju, ali mamu Ivu slušaju više, poručio je kroz smijeh ponosni tata Šipek.
Stariji Lovro nadovezao se na priču o poslušnosti.
- Ma znamo i na jogu ne slušati tatu. Nije mu lako ni kao treneru, ni kao tati. Ima borbe, pogotovo s Adrijanom koji je malo više emotivniji, pa to i pokazuje, dodao je Lovro Šipek koji ni s odmakom ne bi mijenjao ništa iz Portorika.
- Sretan sam što je napokon došlo to zlato, stvarno ne bih ništa mijenjao. Falilo je malo sreće u drugim disciplinama. U bližanju i izbijanju u krug sam imao teškog protivnika u četvrtfinalu, ali teren je bio stvarno zahtjevan i jednostavno te to psihički izmori te nisam izdržao do kraja. Vodio sam cijelo vrijeme i na kraju sam pao i to mi je jedino žao. Jogovi nisu bili toliko drugačiji od naših, ali su bili zahtjevniji. Na par pozicija u krugu boća nije mogla ostati unutra radi terena. Borba u paru, za zlato je bila baš paprena. Izvukli smo se četvrtfinale protiv Crnogoraca u zadnjoj butadi jedva, pa smo igrali dodatnu butadu u polufinalu s Monakom, a kad smo i to izvukli finale je išlo glatko. Igrali smo stvarno savršeno, nije bilo ni u jednom trenutku nikakvog problema, niti straha, prisjetio se Lovro svjetske smotre na kojoj nije baš sve bilo savršeno.
- Naporno je bilo putovanje, a potom i igrati, jer su nas mučili s rasporedom zbog kiše. Saznali bi raspored kasno navečer ili rano ujutro. Imali smo vremena i za odmor, ali nismo znali kad igramo, pa smo cijeli dan bili na terenu, dodao je svjetski prvak koji ide dalje s namjerom da bude i dvostruki, trostruki..., jer stajanja nema. A tu je i klub s kojim je želja osigurati završni turnir Super lige.
- Imamo šanse, samo trebamo odigrati malo bolje. Prvi dio sezone smo odradili malo klimavo, nadam se da ćemo u drugom biti bolji da dohvatimo mjesto među četiri, priželjkuje Lovro koji studira na riječkom Veleučilištu zaštitu na radu.
- Stignem trenirati i odraditi obveze na fakultetu. Normalno, više volim trenirati nego ići na fakultet, ha, ha, ha, kaže Lovro koji kaže da su sad on i brat u remiju.
- Obojica smo svjetski prvaci pa smo jedan prema jedan, vidjet ćemo za par godina tko će biti bolji boćar. Meni je najdraža disciplina pojedinačno, ali volim i klasiku i tehničke discipline. Adrian je bolji u brzinskom, meni ide bolje štafeta. U brzincu ne bih imao šanse jer je on puno fizički spremniji od mene. U klasici mi još nije ravan, ali za par godina bi me mogao stići, zaključio je Lovro Šipek.
Adrian Šipek ide u riječku elektroindustrijsku školu i vrlo dobar je učenik.
- Svjetski prvak u školi? Nije to ništa posebno, u školi baš ne cijene boće, ali čestitali su mi svi. Učitelji mi izlaze u susret kad treba i hvala na tome svima u školi. Na terenu je sada drugačiji osjećaj. Mislim da mi neće biti teže, sad sam nekako opušteniji, lakše mi je igrati kad znam da imam to zlato. Volio bih osvojiti bar još jedno u ovoj kategoriji U-18. Još me drži ta neka euforija, nekako je čudno, ali dobro, počeo je priču mlađi Šipek.
- Nimalo nisam očekivao da ćemo doći do zlata jer je konkurencija bila velika i jaka. Talijan i Slovenac su bili u vrhunskoj formi u brzinskom, a ja nisam baš. Bio sam među njima, ali slabiji, cilj mi je bio medalja, ali nisam je očekivao. Što se štafete tiče, Talijani su kiksali dvije štafete i iskoristili smo priliku. Bilo je nervoze, Ivan i ja smo se spasili u zadnjoj minuti i u četvrtfinalu i u polufinalu. Baš smo živjeli na rubu, rekao je Adrian koji voli igrati klasične i tehničke discipline.
- Volio bih dogodine zlato u nekoj drugoj disciplini, možda malo igrati klasiku, jer već dvije godine za redom samo igram tehničke discipline. Imamo krug i par iduće godine na SP, ali prvo se treba izboriti za mjesto. Da smo Ivan i ja igrali par ove godine, mislim da bismo dogurali daleko, jer smo se već naigrali zajedno, dobri smo i igramo slično, razumijemo se. Teško je ako se ne razumijete, ako netko drugačije razmišlja ili ima drugačije odluke. Onda provedeš cijelu partiju razgovarajući. Meni je najgore kad ne igram s nekim i onda me odjednom samo postave, teško je. Isto je i za štafetu, ni trčati nije lako s nekim s kim ti ne paše, mišljenja je Adrian koji je kao i svi u Svetom Jakovu sada posvećen ulasku među četiri najbolje momčadi lige.
Kada su bratske svađe u pitanju, Adrian kaže da ih i nema previše te da su i on i Lovro generalno poslušni.
- Nekad se Lovro dere na mene, jer se znam iznervirati kad loše igram. Ja sam puno nervozniji od njega. Doma slušamo roditelje, ali tata je glavni kad smo na treningu. I nije da nas on doma tjera da treniramo, mi smo sami odlučili da ćemo svaki dan trenirati, za to nas ne treba tjerati, zaključio je Adrian Šipek.