Galerija zaslužnih boćara otvorena je prigodnom svečanošću u Boćarskom domu Podvežica.
Inicijator Galerije je Miljenko Butković, predsjednik Boćarskog saveza PGŽ i predsjednik Zajednice sportova PGŽ, a prva četiri mjesta dobili su pokojni Marijan Ružić, Slavko Stanić i Miloš Šepić te Dinko Beaković.
Na otvaranje su stigli članovi obitelji preminulih, Dinko Beaković u društvu supruge Marije, a među gostima bili su i Ana Trošelj, predsjednica Gradskog vijeća Grada Rijeke te Ivan Sušanj, dopredsjednik Boćarskog saveza PGŽ.
- Moj otac je cijeli svoj život posvetio boćanju. Sjećam se kad bi dolazio kući s rezultatima. Ponosna sam na njega i na sve što je učinio, rekla je Tatjana Šepić, kćer Miloša Šepića.
Kćer Marijana Ružića, Laura također je ponosna na doprinos koji je Marijan Ružić dao boćanju.
- Bio je veliki entuzijast koji se jako angažirao na popularizaciji boćarskog sporta, dodala je Laura Ružić.
Mirjana Stanić, supruga Slavka Stanića bila je ugodno iznenađena Galerijom te se zahvalila Boćarskom savezu PGŽ na počasti.
- Bio sam iznenađen kada me predsjednik Butković obavijestio o ovom projektu te mom mjestu u njemu. Zahvalan sam što je netko na ovaj način odlučio odati priznanje i prisjetiti se našeg rada i onoga što smo svi mi dali za boćanje, rekao je Diko Beaković koji se sjeća trenutaka provedenih s Ružićem, Stanićem i Šepićem.
Na svakoj slici u Galeriji je QR Code, a njegovim skeniranjem otvara se biografija zaslužnog boćara na hrvatskom i engleskom tako da domaći i strani boćari te posjetitelji Boćarskog doma Podvežica mogu pročitati sve o njihovom doprinosu boćanju.
Iduće godine Galerija će dobiti nove članove koje će odrediti Upravni odbor Boćarskog saveza PGŽ nakon razmatranja prijedloga.
RUŽIĆ, Marijan – Mario (Sušak, 9. veljače 1914. - Rijeka, 24. siječnja 2009.)
Boćar i sportski djelatnik. Sin Marijana i Zore, rođene Čargonja. Završio je državnu realnu gimnaziju u Sušaku 1932. godine i diplomirao na Pravnom fakultetu u Zagrebu 1937. godine.
Bio je sudionik NOB-a od 1943. Umirovljen je u činu pukovnika JNA.
U boćarski sport uključio se u Rijeci kao član boćarskog kluba Vežica. Nije bio aktivni igrač ali je dao veliki doprinos u organizacijskim poslovima od gradske do savezne razine.
Uz Miloša Šepića i suradnike bio je inicijator osnivanja Boćarskog saveza Rijeke (ranije Riječki boćarski podsavez).
Na osnivačkoj skupštini BSR-a u prosincu 1973. izabran je za prvog predsjednika. Na čelu BSR-a bio je u vrijeme najveće ekspanzije riječkog boćanja, kad su bili vodeće središte toga sporta u državi. Bio je član Izvršnog odbora Boćarskog saveza Hrvatske i predsjednik boćarskog sveza Jugoslavije (1977.-1981.).
U njegovom mandatu u BSJ-u osvojene su za jugoslavensko boćanje prve seniorske i juniorske medalje na svjetskim i europskim prvenstvima. Obavljao je i dužnosti kao član raznih komisija, od stručne i sudačke do komisija za propise na razini BSH i BSJ.
Bio je aktivan i u Zboru sudaca Rijeke kao član ispitnih komisija. Od 1975. bio je član raznih komisija Međunarodne boćarske federacije (FIB). Dao je doprinos i kao vrstan prevoditelj međunarodnih tehničkih pravilnika i drugih pravilnika FIB-a. Zaslužan je uz M.Šepića, za uvođenje grubih igrališnih podloga na boćališta.
Zvanje saveznog boćarskog suca stekao je 1971.
Na svetskom kongresu FIB-a 1984. u Splitu izabran je kao prvi boćarski dužnosnik iz Hrvatske i Jugoslavije, za doživotnog počasnog člana FIB-a. jedan je od pojedinaca najzaslužnijih za razvoj boćanja u Rijeci i Primorsko-goranskoj županiji.
Za svoje dugogodišnje djelovanje dobitnik je Zlatne boće u povodu 30 godišnjice BSJ-a, 1982. Priznanja HBS-a povodom 50 godina boćanja u Hrvatskoj, 2001. i zlatne plakete BZR-a povodom 50 godina Boćarskog saveza i organiziranog boćanja u Rijeci,2002.
Preminuo je u 95. godini života kao najdugovječniji boćarski dužnosnik u Hrvatskoj.
Stanić Slavko (Luigi) – Điđi (Gradinje, Općina Oprtalj, 16. veljače 1942. – Kastav, 28. listopada 2005.)
Boćar i sportski djelatnik. Sin Antona i Regine, rođene Puhar. Završio je srednju tehničku školu u Rijeci.
Rođen je u istri za vrijeme Kraljevine Italije.
Zbog toga mu je u matičnu knjigu rođenih upisano osobno ime Luigi, ali je nakon rata u novoj FNR Jugoslaviji promijenio ime u Slavko i koristio ga cijeli život.
Odrastao je na području nekadašnje općine Pazin.
S obitelji se 1957. doselio u Rijeku.
Živio je najprije u gradskoj četvrti Kozala i potom na Podmurvicama a 1971. se trajno preselio u Kastav. Njegov otac je bio radnik u brodogradilištu i majka domaćica.
Slavko zvan Điđi bio je 1974. jedan od osnivača boćarskog kluba Kastav. Potom je 1980. prešao u boćarsko društvo Drenova iz Rijeke. Tijekom dva desetljeća bio je igrač prve ekipe te tehnički i sportski voditelj. S ekipom Drenove osvojio je Međurepubličku ligu 1986. a potom je nastupao u saveznoj boćarskoj ligi Jugoslavije do 1990.
U saveznoj ligi je osvojio 3.mjesto 1988./89. i 1989./90.
U tom periodu igrao je i vodio ekipu za koju su između ostalih igrali Dinko Beaković i Slavko Olić, a prvu afirmaciju su stekli Čedo Vukelić, Zvonko Jelovica te braća Sandro i Simon Gulja. Osvajao je medalje na republičkom prvenstvu SR Hrvatske u preciznom izbijanju do 1990.
Nakon osamostaljenja Hrvatske 1992. nastupao je s ekipom Drenove u 1. Hrvatskoj boćarskoj ligi od 1994. do 1997. i ponovno 1999. No, više nisu postizani uspjesi iz razdoblja bivše Jugoslavije.
Krajem devedesetih godina sudjelovao je u ponovnoj obnovi BK Kastva. Stekao je zvanje boćarskog instruktora I. i II. stupnja te nacionalnog boćarskog suca. Vodio je kao izbornik mušku državnu reprezentaciju Hrvatske na nekoliko međunarodnih turnira.
Obnašao je brojne dužnosti u sportu. Bio je predsjednik Hrvatskog boćarskog saveza, Boćarskog saveza Primorsko-goranske županije i Boćarskog saveza Rijeke.
U HBS-u je uz to bio predsjednik Sportske komisije i član Izvršnog odbora.
Sudjelovao je 22.travnja 1977. u Rijeci na Osnivačkoj skupštini Zajednice sportova PGŽ i izabran je u prvi Izvršni odbor.
Bio je predsjednik i član organizacijskih odbora na dva svjetske boćarska prvenstva održana u Gradu Rijeci: 1995. na kadetskom SP-u i 1997. na seniorskom SP.
U profesionalnoj karijeri bio je zaposlen u poduzeću Monter kao rukovodilac za postavljanje centralnog grijanja. Potom je od 1993. do mirovine djelovao kao poduzetnik
Aktivno se bavio i politikom, kao član Istarskog demokratskog sabora.
Bio je član predsjedništva Zajednice podružnica IDS-a Rijeke, te predsjednik gradske podružnice IDS-a Kastav.
Od 2001. do 2005. je kao član Poglavarstva Grada Kastva bio zadužen za resor sporta, kulture, tehničke kulture, zaštite okoline i potrošača.
Zahvaljujući njemu, Kastav je dobio boćalište. Njemu u čast, od 2013. kastavsko boćalište Stražnica nosi ime „Slavko Stanić".
Dobitnik je priznanja HBS-a povodom 50 godina boćanja u Hrvatskoj,2001., Zlatne plakete Boćarske zajednice Rijeka povodom 50 godina Boćarskog saveza i organiziranog boćanja u Rijeci 2002., Nagrade za životno djelo zajednice sportova PGŽ 2004, kao posthumne i nagrade Grada Kastva za izvanredne zasluge u razvoju kastavskog sporta, 2006.
ŠEPIĆ, Miloš (Sušak, 4. lipnja 1932. – Rijeka, 13. listopada 2009.),
Sportski djelatnik i boćarski trener. Sin Ivana i Mire, rođ. Kučina. Završio je tri razreda gimnazije, tri godine Industrijske škole i tri godine Više majstorske škole u Rijeci. Po zanimanju je bio tehnolog – projektant.
Jedan je od pokretača organiziranog boćanja u Rijeci. Sudjelovao je 1951. u osnivanju Boćarske sekcije Fiskulturnog društva Rikard Benčić i potom 1952. Boćarskog društva Rikard Benčić.
Bio je među volonterima koji su 1951. sagradili jednostazno igralište kraj Tvornice Rikard Benčić u kojoj je bio zaposlenik.
Kao boćar registriran je 1952., a prestao je igrati 1965. kada se posvetio stručnom radu.
U klubu Rikard Benčić bio je tehnički voditelj i predsjednik Tehničke komisije.
Na Osnivačkoj skupštini Boćarskog saveza Rijeke 1973. izabran je u Upravni odbor, a 1981. postao je predsjednik Tehničke komisije.
U Boćarskom savezu Hrvatske bio je član predsjedništva i predsjednik Tehničke komisije (1970. – 1974.).
U Boćarskom savezu Jugoslavije obnašao je brojne dužnosti, bio je član predsjedništva, savezni trener (1972. – 1981.), predsjednik Tehničke komisije i predsjednik Stručnog savjeta (1981. – 1988.).
Kao savezni trener seniorske i juniorske reprezentacije Jugoslavije zaslužan je za osvajanje prvih medalja na značajnim međunarodnim natjecanjima.
Pod njegovim je vodstvom seniorska reprezentacija osvojila brončane medalje na Svjetskom prvenstvu: u četvorkama 1978. u Maconu i u parovima 1979. u Melbourneu te na Europskom prvenstvu u kombinaciji 1980. u Albengi.
Juniore je vodio na Svjetskom turniru četvorki (koji je 1988. postao SP), do srebrne medalje 1980. u La Trinitéu i dvije brončane medalje 1978. u Cordignanu i 1979. u Raunheimu.
Zvanje boćarskog instruktora stekao je na Institutu za sport u Parizu, a 1984. položio je ispit za međunarodnog boćarskog suca (kao treći iz Hrvatske i Rijeke, nakon R. Juga i M. Poniša).
BEAKOVIĆ, Dinko – Tajo (Rijeka, 19. kolovoza 1957.), boćar i trener boćanja
Sportski djelatnik. Sin Jakova i Marije Elide, rođ. Licitar.
Završio je srednju elektrotehničku školu u Rijeci i trenersku školu pri Hrvatskoj olimpijskoj akademiji u Zagrebu 2011.
Kao dragovoljac Domovinskog rata RH bio je šest mjeseci 1991. i 1992. u sastavu riječke 111. brigade Hrvatske vojske na ličkom bojištu, u svojstvu načelnika obavještajne službe.
Stekao je čin bojnika HV-a. Odlikovan je Spomenicom domovinskog rata.
Odrastao je u gradskoj četvrti Rujevica.
Njegov otac bio je radnik, rodom iz Istre.
Majka je rođena na jugu Francuske u mjestu Tulle (Correze), odrasla je blizu Metza.
U Rijeci je uglavnom bila domaćica.
Majčin otac rođen je u Krapinskim Toplicama, a baka po majci bila je iz Drenove.
Dinko, zvan Tajo, već se kao dječak pridružio ocu na boćalištu BK Nafte u Čandekovoj ulici. U mlađem dobnom uzrastu nastupao je s ocem u istim klubovima: Nafta, INA i Luka.
Rano je iskazao talent za boćarski sport, a u želji za napretkom prešao je 1978. u BK Lovran gdje je u novoj sredini postigao prve uspjehe, a uspješan je bio i tijekom sljedećih šest godina.
Potom je igrao za klubove: Rikard Benčić iz Rijeke (1984. – 1985.), Pazinka iz Pazina (1985. – 1987.), Drenova iz Rijeke (1987. – 1989.) i Balinček iz Ljubljane (1989. – 1991.).
Na prvenstvu Jugoslavije postigao je čitav niz odličnih rezultata.
U četvorkama je bio viceprvak s ekipom Lovrana 1980. u Ljubljani i Zagrebu.
Potom je u 1. saveznoj boćarskoj ligi osvojio naslov prvaka 1984. s ekipom Rikarda Benčića i 3. mjesto 1988. i 1989. s ekipom Drenove.
Pojedinačni prvak države postao je četiri puta uzastopno: 1986. u Tivtu, 1987. u Splitu, 1988. u Mostaru i 1989. u Ljubljani te viceprvak 1990. u Splitu.
Bio je državni prvak u parovima 1984. u Ljubljani s Vladom Obrićem i viceprvak 1988. u Tivtu s Čedom Vukelićem.
U preciznom izbijanju bio je državni prvak 1987. i 1988. u Splitu i viceprvak 1986. u Tivtu.
Do početka 1990-ih i raspada SFRJ postao je najuspješniji boćar, osvojivši 8 naslova seniorskog prvaka države.
Za A reprezentaciju SFR Jugoslavije nastupio je 15 puta u razdoblju od 1982. do 1990.
Sudjelovao je na Svjetskom turniru za juniore u četvorkama 1978. u Cordignanu i osvojio je brončanu medalju.
Potom je kao senior nastupio na: Svjetskom prvenstvu 1982. u Grenobleu (srebro u četvorkama), 1984. u Splitu (4. mj. u četvorkama), 1986. u Monacu (6. mj. u četvorkama), 1988. u Valparaisu (bronca u preciznom izbijanju i 5. mj. u parovima).
Na Europskom prvenstvu osvojio je s ekipom medalje: 1984. u Cuneu (bronca), 1986. u Ljubljani (bronca), 1987. u Saluzzu (srebro), 1989. u Pazinu (bronca) i 1990. u Montpellieru (bronca).
Nakon međunarodnog priznanja Republike Hrvatske i završetka ratnog puta 1992. postao je član BK Zrinjevca iz Zagreba.
U tom klubu ostao je do 1999., kada se vratio u Rijeku i dvije sezone nastupao za Rikard Benčić.
Od 2001. do 2004. bio je član BK Istre iz Poreča i potom je od 2004. do 2006. igrao za BK Trio iz Buzeta.
Ponovo se vratio u Benčić Vargon 2006. i potom 2008. u Trio.
Četvrti put igrao je u Benčiću 2010., a potom je od 2011. nastupao za ekipu Marinići iz Viškova.
U zadnjem dijelu natjecatelje karijere ponovo je bio član Istre iz Poreča i Marinića.
Od 2015. do 2017. igrao je za BK Pulu, od 2017. do 2019. za ekipu Zabiče iz Općine Ilirska Bistrica u Sloveniji.
U svojoj oproštajnoj sezoni 2019./20. peti put je nastupao za Benčić Vargon i sa 63 godine je zaključio pola stoljeća dugu karijeru.
Naslove pobjednika 1. hrvatske boćarske lige osvojio je s ekipama: Zrinjevca (1992., 1993., 1994., 1995., 1996., 1997. i 1998.), Rikarda Benčića (1999.), Istre (2002. i 2003.) i s Triom kao igrač i trener (2005., 2008., 2009. i 2010.).
Hrvatski kup osvojio je sa Zrinjevcem (1992., 1993., 1994. i 1997.), Rikardom Benčićem (2000.), Istrom (2003.) i Triom kao igrač i trener (2005., 2007., 2008. i 2010.).
Na Prvenstvu Hrvatske osvojio je u svim disciplinama, osim u brzinskom izbijanju, brojne naslove prvaka: pojedinačno-klasično (2001. i 2004. u Poreču i Pazinu, 2005. u Rijeci i 2010. u Šibeniku), u parovima (1994. u Zagrebu 1995. u Poreču, 1997. u Rijeci 1998., 1999. i 2000. u Zagrebu, 2001. u Rijeci, 2002. u Poreču i Pazinu i 2003. u Rijeci), u preciznom izbijanju (1994. u Rijeci, 2003. u Komiži i 2004. u Metkoviću) te u bližanju i izbijanju u krug (1997. u Metkoviću i 1999. u Poreču).
Kao iznimno vitalni sportaš nastupio je s ekipom Zabiče u finalu Super lige Slovenije, 2019. u 62. godini života, a potom je isti uspjeh ostvario s Benčić Vargonom 2020. nastupom u finalu 1. HBL.
U Kupu europskih prvaka osvojio je 1. mjesto sa Zrinjevcem (1997. u Yverdon-les-Bainsu) kao igrač i s Triom (2009.) kao igrač i trener. U klupskim okvirima najtrofejniji je hrvatski boćar od 1992. do danas, s ukupno 32 naslova seniorskog državnog prvaka (14 ekipno i 18 u svim disciplinama) i s 10 naslova pobjednika Kupa. Sveukupno je 40 puta postao državni prvak.
Za hrvatsku reprezentaciju nastupao je od 1991. do 1998.
U kolovozu 1991. bio je član reprezentacije koja je prije međunornog priznanja Hrvatske nastupila na turniru u francuskom Gapu pod vodstvom izbornika Aleksandra Anzura.
Sudjelovao je na SP-u 1993. u Saluzzu (zlato u preciznom izbijanju i bronca u parovima-ekipno), 1995. u Hamiltonu (7. mj. u preciznom izbij. i srebro u parovima-ekipno) i 1997. u Rijeci (zlato u parovima-ekipno), na EP-u 1994. u Zagrebu (zlato u preciznom izbij. i 5. mj. ekipno), 1996. u Saint-Vulbasu (bronca ekipno) i 1998. u Saluzzu (7. mj. u bližanju i izbijanju u krug i 4. u parovima-ekipno).
U razdoblju od 20 godina nastupanja za dvije reprezentacije osvojio je ukupno 14 medalja (3 zlata, 3 srebra i 8 bronci).
Prvi je na svijetu prekinuo dominaciju boćara iz Francuske i Italije kao igrač izvan njihova kruga, uspio je osvojiti zlatnu medalju na svjetskim i europskim prvenstvima.
Osvajanjem naslova svjetskog prvaka 1993. godine postao je prvi hrvatski boćar koji je na SP-u osvojio pojedinačnu zlatnu medalju u seniorskoj konkurenciji.
Postigao je 1999. apsolutni svjetski rekord u preciznom izbijanju sa 64 boda. Zbog velikih zasluga za sport objavljena je 1994. poštanska marka RH s njegovim likom.
Od 1992. do 1994. bio je izbornik juniorske i mlade reprezentacije, a od 2006. do 2011. izbornik seniorske reprezentacije.
Pod njegovim vodstvom osvojena je 31 medalja na svjetskim i europskim prvenstvima.
Prema ostvarenim seniorskim rezultatima najuspješniji je hrvatski izbornik od osamostaljenja države.
Kao izbornik osvojio je i prvu medalju za hrvatsko boćanje na juniorskom EP-u 1992. u Stranbinu.
Bio je predsjednik Hrvatskog boćarskog saveza (2013. – 2014.).
Na kongresu Svjetske boćarske federacije (FIB) 2013. u Argentini izabran je za člana Izvršnog odbora FIB-a, a s te dužnosti se povukao 2014.
Od 2020. sportski je direktor Benčić Vargona, kluba za koji je tijekom boćarske karijere najduže nastupao.
Radio je u riječkom poduzeću Brodokomerc do 1993., a potom se, uz profesionalno djelovanje u sportu, bavio i poduzetništvom.
Politički je aktivan od 1998. u Primorsko goranskom savezu, a od 2012. član je Hrvatske demokratske zajednice.
Bio je predsjednik PGS-a Rijeke i aktualni je tajnik Županijskog odbora HDZ-a.
Biran je za gradskog vijećnika Rijeke i Županijskog vijećnika PGŽ-a.
Njegov sin Marko Beaković također je uspješni boćar.
Prema ukupnom doprinosu, kao natjecatelj, trener i sportski djelatnik, najznačajniji je pojedinac u povijesti hrvatskog boćanja.
Ujedno je u povijesti sporta jedan od najtrofejnijih pojedinaca poteklih iz Grada Rijeke i PGŽ-a.
Proglašen je za najboljeg boćara Jugoslavije 1986., 1987. i 1988. i dobitnik je Zlatne boće Boćarskog saveza Jugoslavije 1986.
Potom je proglašen najboljim sportašem Grada Zagreba 1993. i 1994. u izboru Zagrebačkog športskog saveza i najboljim boćarom Istarske županije 2001. Dobio je s Istrom (2002. i 2003.) i Triom (2009., 2010. i 2011.) priznanja za najbolju mušku ekipu Istarske županije u izboru Saveza sportova Istarske županije.
U izboru Glasa Istre dobio je priznanja za najbolju mušku ekipu Istre: s Istrom 2002. i s Triom 2009.
S ekipom Benčić Vargona dobitnik je priznanja za najbolju mušku ekipu PGŽ-a u izboru ZSPGŽ-a, 2007.
Za rezultate postignute u sportu dobio je 1994. godišnju Državnu nagradu za sport „Franjo Bučar" Ministarstva prosvjete, kulture i športa RH. Predsjednik RH dodijelio mu je 1995. odlikovanje Reda Danice hrvatske s likom Franje Bučara.
Dobio je 2001. godine priznanje Hrvatskog boćarskog saveza povodom 50 godina boćanja u Hrvatskoj, 2002. i Zlatnu plaketu Boćarske zajednice Rijeka povodom 50 godina Boćarskog saveza i organiziranog boćanja u Rijeci, a 2018. i Priznanje Istarskog boćarskog saveza povodom 25-godišnjice postojanja.
Njegov otac, Jakov Beaković (Vižinada kod Poreča, 18. VIII. 1927. – Rijeka, 27. VI. 2000.), također se aktivno bavio boćanjem.
Sin Jakova i Karoline, rođ. Šimonović izučio je zanat za varioca. Sudionik je II. svjetskog rata na strani NOB-a. Nakon rata se doselio u Rijeku. Postao je prvi trofejni sportaš u povijesti te sportske obitelji. Kao jedan od pionira riječkog boćarskog sporta nastupao je za boćarske klubove Nafta-INA i Luka.
U četvorkama je s bio višestruki prvak SFR Jugoslavije: s ekipom Nafte 1966. i 1971. kao i s ekipom Luke 1976. i 1977. U svojoj profesiji bio je zaposlen u Brodogradilištu 3. maj, Tvornici Rikard Benčić i u Luci Rijeka. Za doprinos tom sportu dobio je posmrtno Plaketu Boćarske zajednice Rijeka, 2002. povodom 50 godina Boćarskog saveza i organiziranog boćanja u Rijeci.
Nakon osamostaljenja Republike Hrvatske bio je predsjednik Boćarske zajednice Rijeke i član Skupštine Hrvatskog boćarskog saveza. U riječkom Boćarskom klubu Turnić bio je predsjednik od 1992. do smrti. U vrijeme dok je bio predsjednik BZR-a objavljena je knjiga „50 godina Boćarskog saveza Rijeka i B.K. ‘Benčić GMT’ Rijeka 1952. – 2002." U boćarskim klubovima i savezima na području Rijeke djelovao je više od 50 godina.
Radni vijek je proveo kao tehnolog-projektant u Tvornici Rikard Benčić.
Jedan je od pojedinaca najzaslužnijih za razvoj boćanja u Rijeci, Hrvatskoj i SFR Jugoslaviji.
Za svoje višedesetljetno djelovanje dobitnik je: Zlatne značke SFKJ 1978. i 1980., Zlatne boće u povodu 30-godišnjice BSJ-a, 1982., Priznanja FIB-a za dugogodišnji rad, 1995., Priznanja HBS-a povodom 50 godina boćanja u Hrvatskoj, 2001. i Plakete za životno djelo BZR-a povodom 50 godina Boćarskog saveza i organiziranog boćanja u Rijeci, 2002.
