Admir Vladavić debitirao je u početkom sastavu Pomorca 1921 u utakmici (0:3) protiv Jadran-Poreča!
Pomorac 1921 je prošle godine nezapaženo obilježio stogodišnjicu kluba za koji nikada u povijesti nije igrao igrač takve reputacije, Vladavić je bivši bh-reprezentativac koji je na vrhuncu karijere u dresu Žiline igra u skupini Lige prvaka protiv Chelseaja, Marseillea...
U dresu Pomorca 1921 protiv jedne od najjačih i najbržih momčadi lige, 40-godišnji Vladavić igrao je klasičnog bočnog napadača na lijevom boku, fizički je dosta dobro izgledao dok se više bavio obranom nego napadom:
- Nisam se zapustio dok nisam igrao, to mi nikada nije bio problem. Zadnja dva tjedna imao sam problema s mišićem u listu desne noge, malo sam se mučio, tako da sam manje igrao. Nije me trener izostavio zbog nečeg drugog! Na sastanku prije utakmice pričali smo o tome da su njima bokovi jača strana, mislim da u prvom dijelu njihov desni bočni igrač ništa nije uradio, dobro smo zatvorili našu lijevu stranu. Drugi je problem što u sredini nismo mogli zadržati loptu, izbijali smo loptu napamet kao da smo igrali protiv Barcelone... Imamo mlade momke u sastavu, igraju pod pritiskom borbe za ostanak, ali svejedno moramo promijeniti pristup i preuzeti malo veći rizik. Na ovaj način mema smisla igrati ni protiv četvrtoligaša! Tu je najveći problem iako su nam nedostajala dvojica, trojica važnih igrača. Nikoga ne možeš kriviti! Imamo problem s mlađim igračima, koji moraju igrati. Ne kažem da nisu zaslužili igrati, ali kada se igra za ostanak ili za prvaka, sigurno da trebaju iskusniji igrači. Imamo dosta iskusnih igrača, nedostaje da nas mlađi igrači malo poguraju, da znaju zadržati loptu, kaže Vladavić.
U idućem kolu u Žuknicu stiže vodeća Crikvenica nakon domaćeg poraza od Uljanika, Pomorac 1921 je u četirima domaćim utakmicama ove godine osvojio jedan bod upravo protiv Uljanika, nešto očito treba mijenjati u borbi za ostanak:
- Ne bih volio da me netko pogrešno shvati, ali nisam čovjek koji šuti. Uvijek kažem što mislim što me ponekad u životu koštalo, ali ne znam drugačije! Igramo bez odgovornosti zato jer nitko nikome ništa ne odgovara, isto je izgubio ili dobio! Nije dobro, ovako idemo u sunovrat! Ne znam što se događa, nikada nisam igrao treću ligu, poštujem sve momke, ali borio sam se za ostanak u Veležu, borio sam se ulazak u prvu ligu, uvijek je bilo više rizika i odgovornosti u želji se napravi nešto. Što se tiče igre, nisam to kod nas vidio, polazim od sebe, naglašava Vladavić.
Evo otkud se Vladavić pojavio u Kostreni:
- Inače radim s igračima kao menadžer, imam svoju školu nogometa u Mostaru, kod mene uvijek dođe neki kvalitetan igrač... Neke stvari odradiš zbog novca, nešto odradiš zbog prijateljstva. U nogometu sam dugo, trebao sam dovesti dvojicu igrača, trebao je doći jedan napadač koji se nije pojavio jer je morao otputovati u Ameriku. Sjedio sam s predsjednikom Marijom Sintićem, Deanom Gulićem i Dinom Lagumdžijom kojega poznajem dugo vremena, on mi je pričao o dobroj atmosferi u Kostreni. Tamo-'vamo, počeli smo razgovarati i pristao sam igrati. Nije se bilo teško dogovoriti, nema tu novca... Osjetio sam dobru atmosferu, ljudi se me lijepo primili, vidim ambiciju, klub ima jako dobru infrastrukturu i školu nogometa. Završavam ispite za trenera, dobro mi dođe raditi s mladim igračima, kaže Vladavić koji se u 40. godini sigurno nije došao dokazivati u trećoj ligi.
- Neku večer sam rekao ljudima u klubu: mogu ovdje ostati još jedan dan, a mogu ostati deset godina! Što se toga tiče, puno toga ovisi o tome kako će se u životu odvijati neke druge stvari, napominje Vladavić.
Evo kako se u poznim igračkim godinama u dresu Pomorca 1921 osjeća igrač koji je u naponu snage igrao Ligu prvaka:
- Mene je puno novinara pitalo kako je bilo igrati protiv Chelseaja, protiv Španjolske, protiv ovoga i onoga... Čuvao sam Cristiana Ronalda, igrao sam protiv Xavija, igrao sam flastera na Iniesti, kada smo igrali protiv Španjolaca i nije se baš naigrao... Dosta sam toga prošao, došao sam tijekom karijere na razinu da mi je postalo svejedno igram li protiv Chelseaja ili protiv zadnjega kluba iz slovačke lige... Cijeli sam život pod pritiskom, uvijek se borim za nešto,... Izvodio sam penal protiv Levskog koji je vrijedio 8 mil. eura! Da sam promašio, svi bismo izgubili! Ne želim da me netko pogrešno shvati, ali kod mene je sve jednostavno! Mogu sutra otići iz Kostrene, a mogu još dugo ostati ako je komunikacija normalna, a vidim da ima dosta pozitivnih vibracija u klubu, možda mogu pomoći na neki drugi način u budućnosti. Što se tiče pritiska, iz lige svi ispadamo, nisam došao ovdje glumiti ili nekoga omalovažavati, ali ne dam na sebe! Svi smo pod pritiskom, nadam se da ćemo ga svi zajedno prevazići, zaključuje Vladavić kostrensko poglavlje razgovora.
A ovako iz Mostara izgleda pogled na trenutačno stanje u bh-nogometu, reprezentacija je doživjela četiri poraza zaredom, zadnji (0:1) od Gruzije:
- Dogodio se pad Miralema Pjanića, koji je bio glavni igrač, ne znam što se dogodio s njim otkada je otišao iz Barcelone... Igrali smo zajedno, Pjanić je igrao na najvišem mogućem nivou, on je bio motor ekipe, prije njega tako je igrao Zvjezdan Misimović. Imamo Edina Džeku, koji nam je majka i babo, kao što kažemo u Bosni! Otac i mater! Vuče koliko može, mislim da se nakon njega dugo vremena neće pojaviti takav igrač, lider i kapetan, zaslužio je da mu se u Bosni napravi spomenik kao što su Tottiju napravili spomenik u Rimu! Ima kod nas dosta turbulencija! Ja sam Bošnjak, nikada nisam ljude dijelo prema naciji ili vjeri, to me nikada nije zanimalo. Ljude dijelim samo na dobre i loše! Kod nas postoji specifična situacija, za BiH igraju svi oni igrači koji ne mogu igrati za Hrvatsku ili Srbiju, ima takvih već od mlađim selekcijama što je žalosno jer žive u BiH. I to ostavlja traga! Selektor Petev je sigurno za zadnju utakmicu pozvao najbolje igrače, a drugi je par cipela kako ćeš igrati. Problem je da nitko nikome ne odgovara, nema normalne komunukacije, sve je više mešetara koji s nogometom nemaju nikakve dodirne točke. Otac radi u građevini, nakon posla trenira svoju djecu! U mom Veležu kao trener radi po struci mesar! Imam sina od 14 godina, naslijedio je genetiku! Pa neće mi mesar trenirati dijete! Neka ne bude igrač, ali neće mi takvi određivati koliko je ili nije talentiran moj sin, zaključuje Vladavić.
