Mladen Pilčić postao je ekonom A-reprezentacije nakon Europskog prvenstva 1996. godine. U Engleskoj nije bio, Pilčić je tada radio u mladoj reprezentaciji, uz najbolju selekciju radio je jedan ekonom...
Dvadeset godina prošlo je otkada je Pilčić počeo raditi s najboljim hrvatskim nogometašima u završnicama po četiriju svjetskih (1998., 2002., 2006., 2010.) i europskih (2004., 2008., 2012., 2016.) prvenstava. Od prvog velikog natjecanja (1998.) s kojega se Pilčić vratio s broncom, do posljednjega s kojega se vratio ranije nego što se očekivalo:
- Cilj je bio proći skupinu, što sam i ja smatrao očekivanim. Međutim, s obzirom kako su se stvari odvijale, dojam je da se moglo napraviti puno više. Posebno kada vidimo da je Portugal došao do finala. Mogli smo proći Portugal, ali ne mislim da je za ispadanje krivac izbornik... Nema to veze s taktikom, treba imati sreće u datom trenutku. Izbornik je dobro odradio posao, rezultat u nogometu ponekad ovisi o sreći, nekoga pomazi, nekoga ne... Recimo, Slavena Bilića optužili su da je izgubio dobivenu utakmice protiv Turske na EP 2008. godine, a to je bila samo nesreća. Onako se nešto događa jednom u sto godina! Da nije bilo onog turskog gola u zadnjim sekundama, Bilić bi igrao u finalu EP-a 2008. I ovako je naš najbolji trener, a onako bi bio daleko iznad svih, kaže Pilčić.
Od ove generacije najviše se očekivalo nakon što su se Vatreni vratili iz Francuske 1998. godine?
- Ova generaciju je podsjećala na Vatrene, uz veliku kvalitetu imala je strašan motiv. Uz sve to Vatreni su imali dozu sreće u nekim utakmicama, imali su Davora Šukera koji je bio najbolji strijelac Svjetskog prvenstva... Teško da će ijedna generacija tako skoro prestići Vatrene. Puno se toga promijenilo u dvadeset godina, nema to veze s kvalitetom današnjih i ondašnjih igrača. Vatreni su bili prva generacija koja je zakoračila na svjetsku scenu otkada se Hrvatska osamostalila, motivi su bili drugačiji. Na EP-u u Engleskoj bili su pokradeni. Da nisu, postali bi prvaci Europe. Dvije godine kasnije osvojili su broncu u Francuskoj. Zbog te generacije svakoj idućoj stvara se pritisak rezultata. Naša kvaliteta nije sporna, mi spadamo među prvih šest, sedam reprezentacija na svijetu, ali nas muči mentalitet.
U dvadeset godina promijenili su se kompletni odnosi u nogometu?
- Svako vrijeme nosi svoje, zahtjevi su danas puno veći. Recimo, u mom poslu u Engleskoj na Europskom prvenstvu 1996. godine bio je dovoljan jedan ekonom. Sada smo u Francuskoj bila trojica i teško je bilo sve obaviti na vrijeme. Puno se veći novac danas okreće u nogometu, igrači su naviknuti na sasvim drugačije odnose, danas više ne brinu ni o četkicama za zube. Moj posao se promijenio utoliko koliko se na velikim natjecanjima uvijek radilo 24 sata, ali je nekada bilo vremena za odmor. Danas više nema slobodnog vremena! Konkretno, danas većina igrača trenira u slobodno vrijeme, što je nekada bilo nepojmljivo. Svaki dan igrači rade u teretani, stalno moraš biti uz njih. Ne kažem da je danas teže raditi nego da posao iziskuje puno više vremena i drugačiju organizaciju. Nema velike razlike u ponašanju igrača danas i nekada, igrali su oni u velikim klubovima onda, igraju i danas. Razlika je u tome da su danas zahtjevi postali puno veći u velikim klubovima, što se automatski prenosi na reprezentacije. Ako igračima danas u klubovima paze na to koju četkicu za zube koriste, onda igrači to isto očekuje u reprezentaciji.
Od prvoga izbornika Ćire do sadašnjega Čačića, koji su izbornici i igrači ostavili poseban dojam?
- Od svih izbornika najugodnije je bilo raditi s Mirkom Jozićem. Nisam imao osjećaj da je Jozić izbornik, ponašao se kao da smo svi ravnopravni. Svaki se izbornik u ovih dvadeset godina ponašao drugačije, ali nikakvih problema nije bilo. Od igrača uvijek sam više simpatizirao napadače, oni su nekako posebni... U vrhu su Šuker, Bokšić, Pršo, Eduardo sada Mandžukić, to je vrh vrhova... Imali smo mi još jako puno dobrih napadača, Vlaovića, Jelavića, Cvitanovića, Balabana... Neki su igrali u velikim, neki u malo manjim klubovima... Treba imati i malo sreće u karijeri.
Koliko još velikih natjecanja do mirovine?
- U mirovinu mogu 2022. godine, znači tamo negdje nakon Svjetskog prventva u Kataru! Samo neka bude zdravlja.
