U modi su opet – sjekire. Noževi, batine, toljage i „sačekuše“ po „šumama i gorama“. Srbija, godina 2012., Europsko prvenstvo u rukometu. Hrvatski navijači, prvi puta u većem broju odlaze u Srbiju. „Komšije“ su si dale truda, sjekirama pogotovo. I to je, zapravo, konačan odgovor treba li nam regionalna liga u nogometu.
Vjerojatno će se neki zapitati, kakve veze ima rukomet s regionalnom ligom u nogometu? Nikakve. Ako bismo pričali o sportu. No, ovdje je riječ o „navijačima“. Koji svoje „rekvizite“ prije upotrebe brižljivo glancaju, jer riječ je uglavnom o širokom asortimanu hladnog oružja. Vatreno još ne koriste. Za sada.
Oni koji zagovaraju regionalnu nogometnu ligu, kao „spas nebesa“ za nogomet „s ovih prostora“, ove faktore nisu uzeli u obzir. Da, u redu, igraju se regionalne lige u košarci, rukometu, vaterpolu… Ipak, klubovi u tim sportovima nemaju „prave navijače“ i lišeni su tenzija. A ako ih slučajno i ima, onda su na minornoj razini u odnosu na ono što bi donio nogomet. Uostalom, „fešta“ razularenih luđaka u Novom Sadu i Rumi, koji su sjekirama udarali po automobilima u kojima su bila i djeca (!) dovoljan su dokaz.
Nogomet bi otišao, uvjereni smo, korak dalje. Iako su Partizan i Crvena Zvezda gostovali u Hrvatskoj, iako su i nogometne reprezentacije Hrvatske i Jugoslavije odmjerile snage, ovo bi bila sasvim nova priča. I nemoguća misija za one koji bi trebali osigurati permanentni mir. Nogomet (klubovi) bi možda dočekali „spasenje“, ali bismo, vrlo vjerojatno, taj cilj plaćali – mrtvima.
Zato, gospodo zagovaratelji regionalne lige, pokušajte sagledati kompletnu sliku. Da, možda bi bilo zgodno gledati sudare Dinama, Hajduka, Rijeke, sa Partizanom, Zvezdom, Sarajevom, ali isplati li se doista riskirati? Nama se čini kako je bolje pričekati još desetljeće ili dva. Dok se ne „razduže“ sjekire, noževi, toljage…
