Izbornik nogometne reprezentacije u intervjuu za beogradski Sport najviše govorio o predstojećem ogledu sa Hrvatskom. Intervju prenosimo integralno.
Dočekan je raširenih ruku, bio je najomiljenija nogometna ličnost kod naših istočnih susjeda, a onda prošao put od ljubavi do mržnje. Osjetio je Siniša Mihajlović svu surovost mentalnog sklopa na ovim prostorima, ali i ostao svoj, ustrajan i principijelan, svjestan da mu je rezultat jedini sudac. Danas, sam protiv svih, u uvjerenju da će Srbija 2014. biti sudionik Svjetskog prvenstva u Brazilu, srpski izbornik govori je o vremenu prošlom i budućem, vremenu nadanja...
Izborniče, u 2012. ste dočekani kao spasitelj, a na ispraćaju iste godine u očima naroda niste više nogometni Mesija?
- Ono malo ljudi koji me bolje poznaju, dobro znaju da "ne ispadam lako iz tračnica", da se ne predajem euforiji kada imam rezultat ili da padam u depresiju kada je loše. Ne, uvijek se trudim da pronađem ravnotežu - priča Mihajlović u intervjuu za "Sport".
- Znao sam i kada sam dolazio da će me dizati u nebesa ukoliko ostvarimo dobar rezultat, ali isto tako i da će me bacati u blato više nego bilo koga ranije, u slučaju da stvari ne krenu u dobrom smjeru. Bio sam, dakle, spreman na sve, svjestan da, kao i svugdje, sudbina trenera ovisi samo od rezultata.
Da li ste se nekad pokajali što ste se vratili u Srbiju?
- Ne, ni slučajno. Meni je velika čast i, naravno, zadovoljstvo biti izbornik Srbije. Tu želju sam ostvario i sada hoću raditi na rezultatu i stvarima koje će naš nogomet učiniti boljim. A, napadi medija, raznorazne prozivke... nisu ni veći, ni manji, nego što sam očekivao. Svi ti naslovi su opravdali moja očekivanja. I pozitivna, i negativna. I po tom pitanju sve je pod kontrolom. Nikada se, dakle, nisam pokajao. Za mene je mjesto izbornika Srbije nešto najbolje i najljepše što se moglo dogoditi.
Ožujak 2013. je mjesec odluke. Idemo u Zagreb, a onda dočekujemo Škotsku. Jedan poraz nas vodi u bezdan, pobjede nas vraćaju u život. Pitanje glasi: "orlovi" rano lete ili "ptice umiru pjevajući"?
- Samo nam utakmice mogu dati odgovor. Ja sam za prvi naslov. Da, poletjet ćemo poslije Zagreba.
Tako ne misli vaš kolega Igor Štimac. On je, također, veliki optimist, a igra na kartu srpskog neiskustva. Da li je u pravu?
- Vidjet ćemo... Gledajući realno, možda je, ali sve to može biti i mač sa dvije oštrice. Što znači neiskustvo? Mladost može odigrati loše, ali može odigrati i tako da vas ostavi bez daha. Sjetimo se utakmice sa Belgijom. Pričalo se da Srbija odavno nije imala boljih 60-ak minuta u Beogradu. A, izgubili smo. Ne zna, dakle, ni Štimac što sve može "izaći" iz te mladosti i neiskustva.
Vjerojatno je mislio na pritisak sa tribina i sve vannogometne stvari koje mogu pratiti ovakvu utakmicu?
- Naša djeca ne žive u prošlosti. Pa, većina njih nije niti rođena kada su počeli sukobi na ovim prostorima. Kod njih nema tog naboja bivše Jugoslavije. Nisu opterećeni stvarima koje su se tada događale. Jesu svjesni da nas čeka derbi, ali na njega ne gledaju tim očima.
U javnosti se, ipak, stavlja znak jednakosti između 1999. i 2013. godine. Zašto?
- Tada smo imali momke koji su navikli na pritisak igranja u velikim klubovima i sve što se događalo tijekom utakmice u Zagrebu samo nas je učinio još jačima. Bit ću iskren, za razliku od nas, ova današnja generacija možda ne može odgovoriti na takav pritisak, ali zato ima mladost koja ne osjeća tu utakmicu kao moja generacija. Ući će djeca smirenije u utakmicu, hladnokrvnije nego mi tada...
Neka bude kao protiv Belgije, samo sa drugačijim epilogom. Slažete li se?
- Da smo dobili utakmicu protiv Belgijanaca, bila bi to naša prekretnica, iskorak koji sam vidio i želio... Da smo slavili u toj noći, bio bih siguran da bismo se kvalificirali za Brazil! I dalje sam uvjeren u to. Zagreb može biti presudan. Ukoliko pobijedimo, onda ćemo biti u vrlo dobroj poziciji...
Ne idemo dalje od ožujka i Maksimira. Puno se piše i priča o himnama i vašoj najavi da će naši igrači aplaudirati "Lijepoj njihovoj". Zašto bi to učinili?
- Koja je razlika između aplauza i rukovanja sa njihovim igračima? Gore je, možda, da im se pruži ruka, nego da se aplaudira himni... Ponašati ćemo se kao i do sada, a kako će se oni ponašati, njihova stvar. - zaključio je Mihajlović
