Luka Modrić u razgovoru za Corriere della Sera zanimljivo je objasnio čime bi se bavio da nije postao nogometaš:
- Da nisam bio nogometaš, volio bih biti konobar, kazao je Modrić.
- Bio sam prilično dobar u tome. I sviđalo mi se. Studirao sam u školi za hotelijerstvo na Boriku. Prve godine smo obavljali praksu u restoranu Marina u Zadru, gdje su se održavale svadbe. Bio sam dobar u posluživanju pića; a na hrvatskim svadbama ljudi puno piju. Jedino što nisam volio bilo je pranje suđa, istaknuo je Modrić.
Djetinjstvo ne pamti po obilju:
- Nije bila lako, ali moji roditelji, Stipe i Radojka, usadili su mi važne vrijednosti: poštovanje prema svima i skromnost. Moj tata je bio radnik, moja mama krojačica. Poniznost pomaže, na terenu i u životu. Moj ujak Željko također mi je bio ključan. On i moj tata su identični blizanci, odrasli su u simbiozi, razgovarajući deset puta dnevno, a budući da moj ujak nema djece, imamo posebnu vezu, kaže Modrić.
Ime je dobio po djedu:
- Nosim njegovo ime ponosno. Kao dijete nisam išao u vrtić, stalno sam plakao, pa su me odveli u djedovu kuću podno Velebita, u Dalmaciji. Bila je to kuća cestara, moj djed je održavao cestu. Bila je udaljena pola sata hoda od kuće u kojoj su živjeli moji roditelji. Djed me naučio lopatati snijeg, slagati sijeno i voditi stado na ispašu. Odrastao sam sa životinjama, uživao sam vući koze za rep. Mislim da sam tamo, među ovcama i kamenjem, naučio igrati nogomet, prisjeća se Modrić lijepih trenutaka.
Ružne trenutke želi zaboraviti, djeda Luku ubili su četnici:
- Ne volim o tome pričati. Ponovno otvarate strašnu ranu! Bio je prosinac 1991. godine, imao sam šest godina. Jedne večeri moj djed se nije vratio kući. Krenuli su ga tražiti. Ustrijeljen je na polju uz cestu. Imao je šezdeset i šest godina. Nikome nije ništa nažao učinio. Sjećam se sprovoda. Tata me nosio do lijesa i govorio: Sine moj, daj djedu poljubac. I danas se pitam: Kako možeš ubiti dobrog čovjeka? Pravednog čovjeka? Zašto?, pita se Modrić.
- Moj otac se dobrovoljno prijavio u vojsku. Morali smo sve ostaviti iza sebe, prijatelje, voljene ljude, stvari. Prvo smo se sklonili u Makarsku, u izbjeglički kamp za sirotište. Zatim u Zadar. U hotelu Kolovare dali su nam sobu u prizemlju: tata, kad je bio tamo, mama, moja sestra Jasmina i ja spavali smo u jednom krevetu. Vani, na parkiralištu hotela, igrali smo nogomet od jutra do večeri. Trčao sam okolo u trenerci AC Milana, sanjajući da ću jednog dana postati nogometaš. Čak su i moje kopačke bile talijanske marke. Crno-zeleno, veći broj. Najljepše u mom životu, priča Modrić.
- Reći ću vam istinu: da nije bilo granata, koje su nas često prisiljavale da bježimo u skloništa kada bi se oglasila uzbuna, mogu reći da je to bilo normalno djetinjstvo. Nogomet nam je pomogao da živimo život onako kako bi se trebao živjeti u tim godinama. Bilo je mnogo djece, ali igrali smo i protiv odraslih: tamo sam naučio da na terenu nitko ništa ne daje besplatno. Te su me godine učinile onim što jesam, ističe Modrić.
Što se dogodilo s djedovom kućom?
- Izgorjela je nakon ubojstva mog djeda. Zemljište oko nje je očišćeno od mina, iako su znakovi upozorenja još uvijek tamo. Danas je u državnom vlasništvu. U ruševinama je, zarasla je u korov. Razmišljaju da je pretvore u muzej. Ali ne bih htio da itko drugi odlučuje o njoj. Htio bih je kupiti! Za svog djeda i za sebe. Ta ruševina je dio mog života, zaključio je Modrić.