Slaven Belupo nadigrao je Rijeku koja je samo prvih dvadesetak minuta energetski igrala na razini utakmica protiv fizički najjačih momčadi HNL-a.
Svima je odavno jasno da Rijeka može postati prvak samo ako u svim utakmicama održava fizički tonus koji ove sezone doseže u utakmicama protiv Hajduka i Dinama.
Nije riječki problem u utakmici protiv Slavena Belupa bila količina nego kvaliteta energije, koja se najbolje očituje u zatvaranju (među)prostora u obrani i intezitetu u duelima: dva osnovna elementa igre nalaze se bazi (ne)uspjeha Rijeke ove sezone.
Dovoljno je bilo da izostane samo jedan od dvaju temeljnih elemenata da bi se ove godine dogodili porazi u utakmicama protiv Varaždina, Istre 1961 ili Slavena Belupa.
Porazi se razlikuju jedino prema kvaliteti protivnika zbog čega je Slaven Belupo stvorio više (polu)prilika u sat vremena igre nego Hajduk i Dinamo zajedno u dvjema utakmicama ove godine.
Nije Slaven Belupo ove godine slučajno osvojio četiri boda više od Rijeke u devet utakmica.
U nastavku sezone riječki problem nije postala slabija protočnost u napadu ili neefikasnost napadača, Rijeka u prvom dijelu sezone nije igrala efikasno na postavljene obrane objektivno slabijih momčadi, ali zbog toga nije gubila utakmice.
U prvom dijelu sezone nije doživjela ni jedan poraz u HNL-u, stalno je održavala visoki tonus u obrani jer je momčad ustrajno provodila elementarno u igri.
Budući da Rijeka tijekom cijele sezone takav tonus održava samo u derbijima, u nastavku sezone u devet utakmica doživjela je tri poraza.
Teško da će Rijeka s još tri takva poraza u preostalih devet utakmica postati prvak bez obzira na očigledne slabosti Hajduka i Dinama.
Priprema elementarnih zahtjeva u igri više ovisi o trenerima nego o igračima, Radomir Đalović imao je dva tjedna vremena pripremiti igrače za utakmicu protiv najuspješnije momčadi HNL-a ove godine.
Negdje je pogriješio u pripremi s obzirom da je momčad samo prvih dvadesetak minuta energetski izgledala kao da igra protiv Hajduka ili Dinama.
Nakon što je riječka momčad izgubila moć, praktično je postalo svejedno koji trener sjedi na klupi Rijeke.
Nema Rijeka u nastavku sezone na klupi ni dovoljno moći, ni kvalitete da bi igrači koji su ušli u igru (Manev, Dogan, Butić, Rukavina, Gojak) mogli presudno podignuti tonus momčadi.
Takva je spotska politika kluba koji je ove sezone prodao igrače (Ivanović, Pašalić, Galešić, Smolčić, Hodža) s kojima borba za prvaka ne bi toliko ovisila o treneru.