Damir Mišković u podužem je monologu pred novinarima još jednom objasnio zbog čega HNK Rijeka djeluje kao trgovačko društvo kojemu je prodaja igrača postala primarna, a osvajanje trofeja sekundarna djelatnost.
Teza da bi HNK Rijeka propao da se 2012. godine nije pojavio Damir Mišković s novcem Gabriela Volpija godinama zamagljuje javni prostor, povijest HNK-a Rijeka puna je tzv. spasitelja.
Do privatizacije kluba svima je bilo zajedničko da su bili utjecajni predstavnici određenih političkih krugova kojima su klupski (ne)uspjesi određivali društveni status, pa je u sportskoj politici uvijek prevladavao javni interes.
Otkada je HNS-a najdublji trag među tzv. spasiteljima kluba ostavio je Robert Ježić, koji je klub (ne)izravno vodio u razdoblju od Hrvoja Šarinića do Gabriele Volpija, otprilike isto dugo kao Mišković.
Nije se Mišković trebao vratiti iz Nigerije da bi javnosti prezentirao kolosalno otkriće, prošle godine Mišković se morao zadužiti da bi klub ostao solventan do kraja sezone tijekom koje se borio za prvaka.
Da je HNK Rijeka dugoročno financijski neodrživ u borbi za trofeje Ježiću je bilo jasno prije dvadesetak godina, kada se počeo baviti mišlju o privatizaciji kluba nakon što je osvojio dva kupa.
U doba kada je Manuel Pamić postao najskuplji igrač u klupskoj povijesti u transferu nešto manjem od milijun eura (Salzburg), HNK Rijeka trošio je godišnje oko 3 mil. eura, usporedbe radi Dinamo je trošio oko 15 mil. eura.
Kakve god simulacije troškova radio da bi Rijeka (p)ostala trofejni klub, Ježić je fiskalnu godinu završavao u crvenom isto kao Mišković prošle godine.
Bazični tržišni parametri u proteklih dvadesetak godina nisu se bitno promijenili, danas su nešto povoljniji zbog televizijskih prava, hrvatski klubovi i dalje oko 90 posto prihoda ostvaruju od (kupo)prodaje igrača i europskih nastupa.
U zelenom je Ježić jedino bio kada bi simulirao totalnu rasprodaju kao što je ove sezone učinio Mišković, koji je prodao sve najvrednije igrače i već u siječnju namaknuo oko 15 mil. eura, koliko otprilike iznosi godišnji budžet.
Unatoč tome Rijeka je vodeća na ljestvici u ligi koja naočigled postaje sve slabija bez obzira što ima predstavnika u Ligi prvaka (Dinamo).
Činjenica da Rijeka trenutačno igra nešto manje slabije od Hajduka i Dinama služi Miškoviću kao alibi za rasprodaju najboljih igrača što je dugoročno neodrživo u bilo kojem trofejnom klubu na svijetu.
Jasno da bi Rijeka sada drugačije igrala da Mišković nije prodao najbolje igrače (Ivanović, Hodža, Galešić, Pašalić, Smolčić...), otpočetka ove sezone prevladava dojam da Rijeka ima realne izglede postati prvak zbog čega su navijači prvi put počeli ogorčeno preispitivati javni interes privatnog kluba kojega je Mišković navodno spasio od propasti.
Padom Tuđmanova režima 2000. godine promijenio se porezni zakon, odjednom su praktično svi vodeći hrvatski klubovi počeli grcati u starim dugovima, najveći vjerovnik postala je država koja je svoja potraživanja prepustila lokalnim samoupravama.
HNK Rijeka praktično preko noći postao je Gradu Rijeci dužan oko 2 mil. eura, Vlada Ivice Račana neizravno je prisilila lokalne samouprave da preoblikuju ustroje nogometnih klubova i dugove pretvore u dionice sportskih dioničarskih društava.
Zahvaljujući Ježiću još desetak godina HNK Rijeka održavao je financijsku ravnotežu i osvojio dva kupa, Ježićev društveno-politički utjecaj polako je počeo kopniti neposredno prije nego što se u riječkom sportu pojavio Social Sport talijanskog milijardera Gabriela Volpija.
Da Volpi 2012. godine nije privatizirao HNK Rijeka, Grad Rijeka izvjesno bi bio prisiljen postati većinski vlasnik preoblikovanog kluba, isto kao što su sportska dioničarska društva u gradskom vlasništvu silom zakona postali najzaduženiji hrvatski klubovi (Hajduk, Šibenik, Cibalia...).
Što bi se dogodilo da je HNK Rijeka postao gradsko vlasništvo danas se može samo spekulirati, u Prvoj HNL u tzv. javnom interesu djeluje samo jedno sportsko dioničarsko društvo (Hajduk) čije gubitke saniraju porezni obveznici!
Ovako je Grad Rijeka 2012. godine u temeljni kapital HNK-a Rijeka uložio prenesena potraživanja Ministarstva financija na ime duga za poreze, doprinose i druga javna davanja u iznosu od 16.860.645,17 kuna čime je postao suvlasnik kluba u privatnom vlasništvu.
Otada se rezultati HNK-a Rijeka manje vrednuju prema osvojenim trofejima nego prema trgovačkim pokazateljima što nikome u klupskom okruženju nije posebno smetalo do ove sezone, kada se ukazala realna prilika osvojiti trofej hrvatskog prvaka.
HNK Rijeka se od sezone 2013/14 na tržištu prvi put pojavio kao sportsko dioničarsko društvo u privatnom vlasništvu, prema transfermarktu zaključno s ovom polusezonom Rijeka u prosjeku godišnje prihoduje oko 8,5 mil. eura (pogledajte OVDJE) od prodaje igrača.
U istom razdoblju jedino Dinamo u prosjeku godišnje od prodaje zarađuje više (oko 27 mil. eura) od Rijeke zbog čega je postao daleko najbogatiji klub u hrvatskom sportu.
Pod Miškovićevim vodstvom HNK-a Rijeka postao je drugi hrvatski klub prema zaradi i drugi nogometni klub prema osvojenim trofejima!
Da je ove sezone Mišković zaradio manje, možda bi HNK Rijeka lakše osvojio još jedan trofej.
Nema Mišković nikakve koristi od sporadično osvojenih trofeja u viltrinama.