Toni Kukoč na Gripama je sazvao konferenciju za novinare povodom ulaska u Kuću slavnih.
- Bilo bi bolje da je iz prvog pokušaja, ali drago mi je da me ta vijest zatekla u mom Splitu, u ovoj dvorani. Kada ovdje uđem, vrate se sve uspomene, kad uđem u ovu dvoranu, sjetim se treninga, koliko sam vremena proveo ovdje, svih ljudi koji su nam pomogli doći do velikih uspjeha, trenera koji su nas vodili. Ništa u sportu ne možeš sam. Svaki trofej ima svoju draž, a jedan od dražih mi je prvi od tri osvojena Kupova prvaka, onaj u Münchenu. Totalno neočekivano, bili smo mladi, nismo imali poštovanje od nikoga u Europi. Dali su nam zadnji termin za trening, mali hotel, mislili su da ćemo odmah kući. Također, prva titula s Bullsima, to je već jedan veći level. Ali svi su mi dragi. Stalno ističem i trenere, jer da me nisu gurali da istrčim taj Marjan i da mi nisu dokazivali da ne znam sve o sportu, ne bi mi sada bili ovdje. To sam shvatio kada sam došao u Ameriku i kada sam shvatio da je tek to najveći level košarke. Utakmica s Amerikom u Barceloni '92. bila je poguranac da odem u NBA, da se protiv igrača kao što su Jordan i Pippen moram dokazati. Da ekipu, koja je tri godine zaredom osvojila NBA, mogu učiniti još boljom, kazao je Kukoč.
Čestike stižu sa svih strana:
- Manje-više čestitali su svi. Čestitaju porukama, pozivima da je bilo i vrijeme i koristim priliku da svima zahvalim, jer je veliki njihov udio u mom ulasku u Hall of Fame. Naši su igrači kazali redom "fala ku*cu'", a Amerikanci da je to zasluženo. Bili smo na večeri Dino, Peras i Goran, rekao sam im, normalno je da su bili presretni i čestitali su mi. Rekao sam im da su i oni zaslužni za ovo jer ima tu puno njihovog doprinosa.
Ima li Michael Jordan prste u ovome?
- Ne znam! Vidio sam ga na golfu, valjda bi mi rekao.
Između običnog koša i dobre asistencije, uvijek biram ovo drugo, tako ste govorili?
- To dite nije znalo što govori, ha, ha, ha. Neću reći da se za mene nisu zvale akcije, ali moram priznati da to nije bilo često. Mater bi mi rekla "Ne znam jesi li igrao, jer u novinama vidim da nisi dao koš". Aramis Naglić mi je rekao da ne bi došao pola puta do Hall of Famea da mi on nije otvarao sve one šuteve, ha, ha, ha.
Maljković je govorio da Vi imate ugovor s Bogom?
- Nisam to znao, ali nije moj život bio baš takva pjesma. Kada spominjete njega, moram se vratiti na trenere. Karković, Bezelj, Grašo, Trninić, Pino Grdović, Krešo Ćosić, Moka Slavnić... svi oni su me napravili igračem kakav sam postao i zaslužni su za tu fenomenalnu generaciju Jugoplastike i Splita. Posebno Slavko Trninić, koji nam je dao fundamente košarke kakve nam nitko nije mogao dati. Učinio nas je svemu; od tehnike preko kondicije do fizikalija. Na terenu smo morali znati sve, bez obzira na pozicije. Danas, 35 godina kasnije, se tako igra; nema originalnog playa ni petice, nego da svi igraju sve. Svi ovi treneri imali su maksimalno povjerenje u nas i mi smo im ga morali vratiti na svakom treningu i utakmici.
Krešo Ćosić je '84. na odlasku iz Jugoplastike rekao da ostavlja momčad s igračem koji će biti bolji od Dražena Petrovića?
- Mislio je na Dinu Rađu! Ne šalim se, Dino je tada bio daleko bolji od mene. Ja sam bio previše mršav, štrkljav. Nisam bio siguran ni za kadetsku reprezentaciju, a on me pozove u seniorsku. Tamo su me izlupali i izmaltretirali ljudi stariji od mene po desetak godina, a Krešo me zvao sa strane i govorio mi što da napravim. Zamislite kakav je on bio vizionar kada je to prepoznao kod mene, klinca od 16 godina, koji nije znao ništa.
Najdraži koš u karijeri?
- Akcija protiv Indiane koja je bila pravljena za Jordana. Ostao sam sam na penalu i našao načina za šut, ali ima tu akcija i koševa jako puno. Zahvaljujući YouTubeu mogu ih sada sve gledati. Taj koš protiv Reggieja Millera bio je poseban jer je bila poznata netrpeljivost između Chicaga i Indiane. Da je Reggie u Splitu napravio što i u Chicagu, zabio i poklonio se na centru, ne bi živ izašao odavde.
Najdraža petorka?
- Uf, morat ću sastaviti dvije momčadi. Europa: Zdovc, Dražen, Dino, Divac i... Neću sebe staviti, Sabonisa ne možeš zaboraviti, pa ni Paspalja. Komazec je mogao dati koš kada je htio.... NBA: Iverson, Jordan, Pippen, Rodman, Olajuwon, jer je on kao centar bio drugačiji od svih. Govorili su mi da sam ja bio odličan tehničar kao vanjski igrač za svoju visinu. On je to bio među centrima.
Koliko je The Last Dance realan?
- To je većinom serijal o Jordanu i on je za sve trebao dati svoj blagoslov. Znali smo da će se naša zadnja sezona pratiti u stopu i da će se snimati sve utakmice, kao i događaji iza kulisa. Međutim, mislio sam da će više biti o načinu košarke koju smo mi igrali, da sva ova djeca koja LeBrona i Curryja smatraju najboljima ikad, vide da je košarka i tada bila eksplozivna. Kada Michaela pitaju je li GOAT, on kaže da ne može to reći, jer nikada nije igrao protiv Russella, Chamberlaina, Curryja... Što se tiče Last Dancea, mislim da je 70 posto iskreno i točno. Ostalo je snimano da se serija proda. Moram priznati da neke stvari objavljene tamo nisam ni znao, jer kada igraš i treniraš ne znaš što se događa u uredima ili na drugom kraju busa.