Valter Matošević u najavi Europskog rukometnog prvenstva izjavio je da očekuje puno od naše reprezentacije.
Jedan od najboljih rukometnih vratara svih vremena, dvostruki olimpijski pobjednik, nakon prvenstva ovako ocjenuje nastup naše reprezentacije:
- Nastupe na turniru možemo podijeliti na dvije faze, na kraju smo završili peti. Mislim da smo mogli više, ali treba biti realan. Dobro smo odigrali protiv Srbije i Islanda iako oni nisu bili ozbiljni konkurenti. Utakmica protiv Švedske bila je presudna, ali treba reći da je bilo teško igrati bez najboljega igrača na svijetu. Domagoj Duvnjak je jak u obrani u 5-1 i 6-0, kada nema rješenja u napadu, on preuzima odgovornost na sebe. Teško je Duvnjaka bilo nadoknaditi i Švedska nas je u sportskom žargonu rečeno pomela. Bila je to ključna utakmica, teško se kasnije bilo vaditi na Francuzima. Otvaranje utakmice protiv Francuske bilo je dobro, ali se prema mojem mišljenju pogriješilo igrom 7 na 6, kada su nam Francuzi pet, šest golova zabili na prazan gol. Kasnije su samo održavali razliku. Lako je sada pametovati, ali mislim da bi na postavljenu obranu prvo poluvrijeme možda završilo dva, tri razlike za njih. Znam da je sada lako pričati, mislim da mi za pravo daje naša igra u drugom dijelu, kada Francuzi nisu imali rješenja na našu postavljenu obranu. Nedostajale su nam možda dvije, tri obrane više golmana, malo više izlazaka na njihove vanjske igrače, a tko zna što bi bilo da je Musa zabio gol za 26:26, kaže Matošević.
Nakon prve dvije utakmice bilo je previše oscilacija u igri zaključno s utakmicom protiv Češke. Teško je igrati na rezultat kada nemaš stabilnu igru?
- Preveliki je pritisak bio na našim igračima od prve utakmice. Velika je stvar bila onako se dignuti nakon poraza od Švedske i dobiti utakmicu protiv Bjelorusije. Bez obzira što Bjelorusija ne spada u vrh kvalitete, trebalo se vratiti u utakmicu nakon debakla protiv Švedske. Isto su tako naši igrači bili utučeni nakon utakmice protiv Francuske, odajem im priznaje za prikazano u utakmici protiv Češke. Slažem se da je bilo oscilacija, ali je teško držati koncentraciju 60 minuta, posebno u terminu utakmice 15.30 sati protiv Češke. To je za mene velika pobjeda s obzirom na naš mentalitet. Mi smo euforični, a onda nakon razočaranja često slijedi veliki pad.
Bili ste član stručnog stožera Slavka Goluže, nakon vas izbornik Željko Babić pomladio je momčad i ostao bez finala SP-a zbog jednog sedmerca, a onda je Lino Červar vratio dosta starijih igrača. Previše se lutalo u pripremama za EP u Hrvatskoj?
- Svaki izbornik ima svoju viziju, svaki od njih bira svoje igrače i igru. Na kraju je mjerodavan rezultat. Nažalost, iako smo igrali kod kuće, bili smo pod velikim pritiskom koji traje od 2003. godine. Teško se bilo nositi s time, a sve drugo zavisi od trenera.
Sada opet slijede katastrofična predviđanja budućnosti iako imamo vrlo darovite mlade generacije, spominje se sumrak klupskog rukometa, problem struke?
- Bolje je malo pričekati da se sve slegne nego odmah nakon utakmica davati takve izjave, treba dobro sagledati situaciju. Puno je toga izrečeno u stanju velikog razočaranja, razumijem igrače, znam po sebi koliko je teško nakon neuspjeha kada se toliko toga odrekneš. Treba naglasiti da smo postali jedina reprezentacija kojoj kao domaćinu jednog velikog natjecanja suđenje ni malo nije bio naklonjeno. Malo mi je to čudno, posebno kada se sjetim Srbije na Europskom prvenstvu. Mi kao domaćini ne da nismo imali privilegije, nego su nas nekoliko puta oštetiti. Mislim da Hrvatska ima sjajnu rukometnu budućnost, dobro se radi s mladima, imamo dosta dobrih igrača, imamo još jako puno reprezentativaca u najboljim godinama. Što se tiče hrvatskih klubova, nažalost tu nema pomoći. Žalosno je da igrači od 20 godina odlaze u strane klubove u kojima se treneri ne mogu posvetiti njihovom razvoju, ali sve se svodi na financije.
Treba li Lino Červar ostati ili mora otići?
- Rekli smo da je zadnjih godina bilo dosta lutanja. Mislim da treba odrediti izbornika na barem jedan olimpijski ciklus, da mu se pruži prilika raditi u kontinuitetu. Mijenjati izbornika svaki put nakon velikog natjecanja nije dobro ni za koga, najmanje za igrače. Svaki trener radi po svome, igrači se ne stignu prilagoditi. Ako gledamo Francusku, od 1992. godine i OI u Barceloni, kada su osvojili broncu, reprezentaciju su vodili Daniel Constantini, Claude Onesta i sada Didier Dinart. Znači imaju plan, sustav zbog kojega imaju najbolju momčad na svijetu...
... svejedno su izgubili od Španjolske u polufinalu?
- Iskreno rečeno, nisu mi Francuzi baš ostavili neki poseban dojam na ovom prvenstvu. Sve je to sirova snaga, vidi se da je Nikola Karabatić usporio, nije više na starom nivou, ali dolaze mladi igrači poput Mema, koji me je oduševio... Međutim, sve je to ipak snaga. Zato su me Šveđani oduševili, igraju atomski rukomet, brzo prenose loptu, imaju jake individualce, ali nemaju zvijezda nego jaku momčad. Došli su bez dosta igrača, a pokazali su vrhunski rukomet.
Za kraj vaša specijalnost, naši vratari su također jako oscilirali?
- Jesu, ali sve kreće od obrane. Prvo obrana mora pokušati spriječiti gol, a tek onda golmani. Bilo je dosta lutanja, puno se mijenjalo tijekom utakmice. Kod vratara je najvažnija koncentracija i samopouzdanje. Najgore je kada si malo vani, malo na golu, teško se tako ustaliti. Slažem se da golmana treba mijenjati ako u petnaestak minuta ništa ne obrani, ali ne treba ga mijenjati ako vidiš da je stalno na lopti. Onda ga treba sačekati da stekne povjerenje.
