Rukometaši Zameta u srijedu će napokon malo zaigrati i u svojoj dvorani (19 sati), a nakon što su prošli Umag, Dubrovnik i Goricu.
Prvo su u Umagu izgubili dobivenu utakmicu, onda su u u Dubrovniku dobili golom nakon isteka vremena i protiv Gorice odigrali najbolju utakmicu ove sezone za treću premijerligašku pobjedu, drugu uzastopnu.
Zamećani u srijedu dočekuju Spačvu, prilika je to da se nastavi ova pozitivna serija.
- Pozitivna serija. Da, to se tako gleda u sportu. Igramo doma, mislim da bismo na domaćem terenu trebali pobjeđivati. Trebalo je malo vremena da se ekipa posloži, još uvijek su kod nas prisutne neke ozljede, neki izostanci, netko uleti i izleti, ali momčad se budi. Vidim da igrači dobivaju samopouzdanje, možda je to najbolja riječ. A samopouzdanje je najbitnije u sportu. Mi govorimo igrači u formi, ali po meni to je čisto samopouzdanje. Kada počneš vjerovati u sebe, kada izbaciš negativne misli, kada pozitivno razmišljaš i to je ta forma. Odnosno, tako bih ja definirao svoju formu kad sam u – formi, započet će Renato Sulić, daleko najiskusniji prvotimac u redovima momčadi koju vodi Valter Matošević, prekaljeni profesionalac koji se vratio u Zamet.
U prilog tezi o rastućemo samopouzdanju u zametskoj momčadi govori i činjenica da su obje posljednje pobjede ostvarene na gostovanju.
OK, nema sada gledatelja u dvorani pa je i pritisak manji, ali gostovanje je uvijek – gostovanje.
- Uvijek je bilo igrača koji su imali taj pritisak kada se igra na gostovanju, kojima je bilo teže igrati te utakmice. Osobno sam uvijek volio igrati na gostovanju, ništa mi to nije predstavljalo. No, za mlađe igrače to može biti problem. U Dubrovniku me nije bilo, dečki su pobijedili, a način na koji su pobijedili u zadnjim sekundama sigurno im je puno donio upravo na polju samopouzdanja. Sada smo u Gorici odigrali dobru utakmicu. Odigrali smo borbeno, a ta borbenost je iznimno bitna. Ponekad neki nedostatak u kvaliteti možeš zamijeniti borbenošću. Kažem im, nije bitno jesi li pogriješio, ali daj sve od sebe, baci se na glavu. To ti se na kraju uvijek vrati.
A upravo tu mladi rukometaši Zameta od Renata Sulića mogu puno naučiti, svojim pristupom u sportu i odnosom prema sportu stekao je reputaciju nepokolebljivog borca na parketu.
- Definitvno da. Ali ne ide to preko noći. Ja sam tu da ih pokušam naučiti ono što ih mogu naučiti. Ne možda toliko na samom terenu, koliko u tom pristupu sportu. Mislim da je to najbitnija stvar.
Renato nije igrao u Dubronvniku, ali je igrao u Umagu i u Gorici. Na oba gostovanja igrao je u – oba smjera, u obrani i napadu.
- U obrani to nije problem, malo se više koncentriram na njih nego na sebe, što je normalno. U napadu treba jako puno raditi, u napadu nisu puno radili ranije, nemaju toliko dobru komunikaciju s pivotom, kroz neko vrijeme smo malo na tome poradili, a vratio nam se i Zarev, koji jako dobro igra „jedan na jedan“ i ima tu loptu na pivota. Počele su stizati te lopte na crtu, ja na to ne mogu utjecati, nisam vanjski igrač da uzmem loptu i zabijem. Strpljivo sam čekao da počnemo koristiti pivota, u zadnje je vrijeme to malo krenulo i nadam se da će tako biti u budućnosti.
Ako pitate Renata Sulića da kaže karakteristike bilo kojeg europskog kluba tu nemate problema.
Valjda ne postoji bolji klub u Europi protiv kojega Renato nije igrao ili za kojega nije igrao.
Zamećanima u srijedu u goste dolazi Spačva, što Renato zna o Vinkovčanima?
- Iskreno, ne znam ništa o njima. Pogledat ćemo video pa ćemo se pripremiti. Bio sam vani 22 godine, nisam imao mogućnosti previše pratiti hrvatsku scenu, osim klubova koji igraju Europu. Kada sam dolazio kući bila bi pauza, kao što bi i ovdje bila pauza pa onda nisi imao priliku ništa niti pogledati. Sada se nekako upoznajem s klubovima i igračima.
Renatov zaključak je:
- Bojim se da kroz nekoliko godina hrvatski rukomet neće biti niti blizu onome što sada, ili onome što je bio. To je moje mišljenje. Mislim da se u sport premalo ulaže i mislim da se premalo radi s tim mladim dečkima. Odigrao sam tih nekoliko kola, vidim da ima potencijala, ali ne vidim ono što smo mi imali u tim njihovim godinama. Ti su dečki blizu dvadest i nešto godina, kada ja odvrtim film unazad mi smo imali 22, 23 godine kada smo osvojili zlato u Portugalu. Svi viču mladi, mladi, ali definitivno je puno lošija kvaliteta nego što je bila unazad dvadeset godina. I kompletnog rukometa, ali i svega drugoga.
Općenito gledajući hrvatski sport potencijala zasigurno ima, ali većina te kvalitetne djece nekako se pogubi u tim formativnim seniorskim godinama.
- Tu se problem počeo pojavljivati s menadžerima i odlascima u inozemstvo. Igračima se prodaju priče da će igrati neku drugu, treću, petu ligu za neki smješan novac. Bolje bi bilo da ostanu u Hrvatskoj, igraju za neku plaću i stasaju. No, dečki to ne razumiju i to je veliki problem. Svi bi željeli otići van, ali vani ti nitko neće posvetiti pažnju. Ovdje se možeš formirati, odraditi afirmaciju i onda krenuti. Bilo je igrača za koje se vikalo da će biti zvijezde, otišli su u velike klubove i vratili su se pa sada igraju kako igraju. Mislim da su to jako velike greške i pogrešne odluke, što menadžera, što roditelja. Tim dečkima savjetovao bih da ostanu ovdje, steknu afirmaciju, imamo trenera, imamo solidnu ligu, ništa im neće pobjeći. Nema potrebe da sa 18 godina ideš negdje van, nije vani baš tako lako uspjeti. Kvaliteta uvijek mora isplivati, ako imaš želje i volje raditi ti ćeš uspjeti. Mislim da razmišljanje tih mladih igrača ide u krivom smjeru.
Možda tim mladim sportašima nedostaje upravo ovakav savjet, netko tko će u pravo vrijeme upozoriti na sve te opasnosti.
- Slažem se s time. Ali kako nekome to objasniti, ako je odlučio otići, a pritisak mu se vrši sa svih strana. Oni tu vide ispunjenje nekakvih dječačkih snova i kreće u tom smjeru. Ne volim svoje mišljenje nikome previše nametati, ako me netko pita ja ću svoje mišljenje reći. Ali ja definitivno stojim iza toga. Imam kćer koja igra odbojku, sad će navršiti 17 godina, nema šanse da bih joj dopustio da sada ode.
Renato Sulić definitivno je najbolji primjer kako se predan rad mora isplatiti, nedavno je navršio 41. godinu, a bez problema izdržava ovaj ubitačan ritam.
- Zadnja utakmica 58 minuta, prije toga 55 (ha, ha, ha). Nikad nisam imao neku težu ozljedu, uglavnom nekakva mehanička ozljeda. Neka tako i ostane i sve će biti super, zaključit će Renato Sulić.
