Kada spomenete Anu Debelić, igračicu Vipers Kristiansanda, bilo u rukometnim krugovima ili u krugu njenih prijatelja, svi će o njoj pričati u superlativima, a pri tome naglasak neće biti na vrhunskoj sportskoj karijeri nego na njezinoj osobnosti i ljudskim kvalitetama.
Ostala je jednako skromna i pozitivna kao i na početku karijere na svom Rabu, gdje je započeo njen rukometni put.
Korak po korak ostvarivala je svoje ambicije.
Od dolaska u Rijeku na školovanje, igranja u Opatiji, Zametu, pa preko Zeline, Lokomotive i Podravke do svog prvog inozemnog angažmana, odlaska u rusku Astrahonočku 2020. godine.
Upravo te 2020. godine s reprezentacijom je osvojila povijesnu brončanu medalju na Europskom prvenstvu u Danskoj, kao najbolji pivot uvrštena je u idealnu ekipu prvenstva.
Proglašena je najboljom rukometašicom Hrvatske za 2021. i 2022. godinu u kojoj je s novim klubom Vipers Kristiansandom prvi put osvojila Ligu prvakinja.
Taj uspjeh je ponovila i prošle sezone iako je propustila drugi dio sezone zbog toga što će uskoro postati mama.
Vipers je drugi put postao europski prvak, tamo gdje je Ana stala tijekom sezone uspješno je nastavila Katarina Ježić:
- Keti nam se pridružila na polovici sezone, sve se tako brzo odigralo oko njenog dolaska u Vipers i drago mi je da je tako bilo. Mislim da sam ja odradila dobar posao u prvom dijelu sezone a ona još bolji posao u drugom dijelu sezone. Keti je ostvarila svoj san, nema ništa ljepšeg za jednog sportaša, kaže Ana Dabelić.
Kako ste se navikli na život u Norveškoj, u klubu koji uvijek ima najviše ambicije?
- Super mi je u Norveškoj, jako sam sretna tamo. Sve mi se nekako posložilo kako treba, suprug je sa mnom. On je isto, hvala Bogu, našao posao u struci tako da nisam sama. U klubu mi je isto super, na početku mi je trebalo vremena da se prilagodim kao i na svakom početku. Svi se uvijek boje kako Skandinavci puno treniraju i trče s čime bih se jednim djelom i suglasila, ali mislim da kad uđeš u njihov sistem, tek onda shvatiš kako to sve funkcionira. Oni puno rade na povjerenje, a ti kao profesionalac znaš što ti je posao.
Kakvi su planovi, spremate se za novu ulogu u životu?
- Mislim da će mi se rođenjem kćerke cijeli život zarotirati, nisam ni sama svjesna koliko puno. Ali na svaki izazov u životu gledam tako da iz njega izađem još jača. Nadam se, ali i vjerujem da ćemo suprug i ja dobro funkcionirati, da ćemo uspjeti uskladiti sve naše obaveze, kako poslovne tako i obiteljske. Svakako mi je plan vratiti se na teren, jer imam ugovor još dvije godine s klubom, vidjet ćemo nakon poroda koliko brzo će to biti.
Sigurno postoji želja za nastupom na Olimpijskim igrama?
- Mislim da je san svakog sportaša da ode na Olimpijske igre, pa je tako i moj. Mislim da bi mi to bila kruna karijere, stvarno se nadam da ćemo se uspjeti kvalificirati. Prvo ću curama pružiti maksimalnu podršku na Svjetskom prvenstvu, jer nam je to najvažnije natjecanje na kojemu možemo osigurati odlazaka na Olimpijske igre. Mislim da neću igrati na Svjetskom prvenstvu, ali ako bude mogućnosti, podržat ću ekipu s tribina.
Koristite svaku priliku obići prijatelje i trenere koje su dio vaše rukometne priče, prvog trenera Marina Ribarića i Višnju Hrmić, koja vas je trenirala u Opatiji?
- Volim provoditi vrijeme sa svojom obitelji, puno vremena tijekom godine smo razdvojeni tako da svaku priliku za odlazak doma nastojim iskoristit čim kvalitetnije. Kad sam u Hrvatskoj, volim se vidjeti sa svim svojim dragim ljudima, pa tako i s Marinom i Višnjom.
