Sportski uspjeh Rijeke u Kopenhagenu zbog okolnosti ne može se objektivno uspoređivati ni s jednim europskim uspjehom u novijoj povijesti.
O okolnostima je dovoljno napisati sljedeće: Simon Rožman u utakmici play-offa vodio je momčad sa samo jednim klasičnim napadačem koji je debitirao (Kulenović), na klupi je sjedio samo jedan napadač (Turčin) koji ove sezone nije odigrao ni minute, ostaje zapisano da je u završnici utakmice jednog play-offa Europske lige za Rijeku u napadu igrao stoper (Escoval), koji je umalo postao najbolji strijelac u pretkolima iako je bio pričuva u objema utakmicama.
Nakon pogotka protiv Kolosa, Escoval je kao funkcionalni napadač imao veliku šansu (88) zatresti mrežu Kopenhagena...
Nogomet je zaista nepredvidljiv!
Nakon najslabijeg ulaska u jedno domaće prvenstvo u zadnjih sedam sezona (dva poraza, dvije pobjede), u skupinu Europske lige ušla je objektivno slabija momčad od momčadi Rijeke koja je počela prvenstvo.
Rožman je neposredno pred utakmicu protiv Kolosa ostao bez najboljega strijelca (Čolak prodan), najbolji veznjak (Halilović) teže se ozlijedio u utakmici protiv Lokomotive.
Jasno da je trebalo imati sportske sreće, pogodak u Kopenhagenu postao je hit na društvenim mrežama, ali ne mogu se eliminirati momčadi poput Kolosa i posebice Kopenhagena na sreću bez pokrića.
Kada se nakon utakmice play-offa zanemare UEFA-koeficijenti (Kopenhagen - 36./42.000, Rijeka 121./4.950) i valorizira samo sadržaj utakmice, u Kopenhagenu se nije dogodila nikakva senzacija.
Rijeka je do skupine Europske lige stigla kroz nacionalni Kup, prema sadržaju riječke igre senzacije uvjetno mogu biti pobjede protiv Osijeka (3:2) u polufinalu i Lokomotive (1:0) u finalu, ali ne i pobjeda protiv Kopenhagena.
Konkretno, Rijeka u je finalu Kupa u Šibeniku mogla primiti pet komada, daleko najbolji igrač bio je vratar (Pandur).
U Kopenhagenu je Rijeka objektivno mogla primiti jedan pogodak (Wilczek 72), vratar (Nevistić) nije imao ozbiljnog posla, sve akcije Kopenhagena bile su lako predvidljive.
Kako je Rožman u dvjema utakmicama uspio iz oslabljene momčadi izvući onakvu razinu igre zna samo slovenski stručnjak, koji je u Kopenhagenu ostvario najveći uspjeh karijere.
Ne samo zbog pobjede nego zbog toga što je objektivno najslabija momčad u njegovu mandatu sadržajno igrala najbolji natjecateljski nogomet otkada je postao trener.
Posebno su bila upečatljiva razdoblja konstruktivne pas-igre u prvom poluvremenu i visoki presing na igrača s loptom kada bi se izgubio posjed.
Najvažnije, u turnirskom nogometu u pravilu je presudna bolja igra u obrani, koja je postala najveći Rožmanov problem od trenutka kada je zimus ostao bez dvojice standardnih stopera (Župarić, Punčec).
Dvije europske utakmice potvrdile su tezu da Rožmanov kronični problem u prvenstvu nije kvaliteta igrača nego način igre momčadi, prije svega u obrani.
Obrana je utakmicama protiv Kolosa i Kopenhagena djelovala vrlo pouzdano u pokrivanju (među)prostora, posljedica je visoki postotak dobivenih defenzivnih duela u objema utakmicama.
Koliko je nogomet zapravo nepredviljiv još bolje ukazuje drugi aspekt uspjeha u Kopenhagenu.
Damir Mišković zaradio je ulaskom u skupinu Europske lige 2,9 mil eura čime je osvario najveći poslovni uspjeha otkada vodi Rijeku kao predsjednik Uprave i vlasnik.
Ponajviše zahvaljujući Rožmanu, nikada u zadnjih osam godina nije manje uložio i više zaradio.