Elvis Scoria otkrio je u 7. kolu dobitnu kombinaciju igre, pod šifrom 3-5-2 trener Rijeke protiv Hajduka posložio je sustav igre s trojicom stopera, petoricom igrača u središnjici i dvojicom napadača.
Sustav 3-5-2 zadnje je svjetsko priznanje dobio davne 1998. godine, kada je Ćiro Blažević hrvatsku reprezentaciju do brončanog odličja doveo s trojicom stopera (Štimac libero, Bilić, Šimić). Ostale tri reprezentacije (Francuska, Brazil, Nizozemska) igrale su standardno s dvojicom stopera. U zadnjih dvadesetak godina ni jedna reprezentacija ili klub, koji su protežirali sustav 3-5-2, nisu uspjeli osvojiti značajnu (među)kontinentalnu titulu. U hrvatskom nogometu u sustavu 3-5-2 (Mijatović libero, Milinović, Ivančić) zadnji je zamalo do titule prvaka došao Nenad Gračan na klupi Rijeke u sezoni 1998/99.
Igru s trojicom stopera treneri danas rijetko koriste, od poznatijih trenera jedino bivši trener Hajduka i Lazija Eduardo Reja stalno protežira takav način igre. Razlog je praktičan, sustav s trojicom stopera obično se koristi prema potrebi budući da je po strukturi obrambeni.
Scoria je u obrambenom sustavu 3-5-2 igrao napadački s visoko postavljenim desnim (Mujanović) i nešto povučenijim lijevim bočnim igračem (Čaval), što je uvjetovano sklonostima igrača a ne rasporedom. Bez obzira na očigledne slabosti Hajduka, Rijeka je prvi put ove sezone više od pola sata igre stvarala kontinuirani pritisak po bokovima i središnjici držeći plitki raspored visoko na polovici protivnika.
Sada se Scoria nalazi pred dilemom koja muči sve trenere: može li ovakav sustav igre u kontinuitetu donijeti napredak u igri? Prema teoretičarima razvoja nogometne igre, ne može! U riječkom slučaju ostvaren je uočljiv napredak u jednoj utakmici. U idućim dvjema utakmicama Scoria će sa sustavom 3-5-2 srušiti teorije modernog nogometa ili će Slaven Belupo i Dinamo u praksi pokazati da je riječka utakmica protiv Hajduka bila slučajnost.
