Rijeka ulazi u završnicu prvenstva u povoljnoj poziciji, koja je djelomično kompromitirana porazom (1:3) u Splitu. Objektivno, Rijeka nema bolju momčad od Splita i nije slučajno izgubila sve tri utakmice ove sezone. Ako je drugo poluvrijeme u Parku mladeži postalo iznimka kojom Matjaž Kek postavlja nova pravila igre, poraz je dobro došao jer je otklonio nedoumice novog trenera. U prvom porazu Kek je saznao kako momčad ne smije stajati na terenu da bi igrači bili u funkciji rezultata utakmica protiv Lokomotive i Hajduka.
Rijeka je ove godine prvi put u povijesti dobila vlasnika, koji je relativno velikim inicijalnim sredstvima kupio kvalitetu i po inerciji osigurao plasman pri vrhu ljestvice. Ako Rijeka i ne osvoji drugo mjesto, ne može se govoriti o rezultatskom podbačaju budu li ispunjena dva uvjeta. Rijeka u najgorem slučaju treba biti plasirana negdje na pristojnoj udaljenosti od drugoplasiranog i struka mora odrediti igračku bazu na kojoj će slagati momčad za iduću sezonu. U dugoročnim planovima drugi je uvjet obično važniji od prvog.
Budući da ima 12 bodova više od Slavena Belupa na 6. mjestu, Rijeka prvenstvo neće završiti ispod 5. mjesta što je deklarativno donja granica uspjeha koji je odredio predsjednik Damir Mišković. Bila bi šteta da Rijeka ne iskoristi šansu osvojiti drugo mjesto iako klub još uvijek nije u natjecateljskom tonusu koji zna biti presudan u izjednačenim završnicama. Ne mogu se u prvoj godini posložiti svi elementi rezultatskog uspjeha.
I dok se šest kola prije kraja prvenstva može konstatirati da će sezona rezultatski u najgorem slučaju završiti u granicama očekivanog, puno je teže odrediti okosnicu momčadi za iduću sezonu. Novi trener očigledno ganja rezultat, pa koristi relativno mali broj igrača među kojima su četvorica igrača (Benko, Cesarec, Knežević, Brezovec) od prve utakmice u sezoni postali nedodirljivi na svojima pozicijama. Njima se može pridodati još jedan igrač (Kreilach), koji se stabilizirao u momčadi nakon kraće krize u prvom dijelu sezone.
Uvažavajući vrijednosti igrača koji su se više ili manje nametnuli u završnici prvenstva (Mance, Škarabot, Mierzejewski, Marić, Jugović, Alispahić, Mujanović…), mjesec i pol dana prije kraja prvenstva utakmica protiv Splita pokazala je da momčad nije profilirana tamo gdje počinje i završava igra u funkciji rezultata.
Kvalitativne razlike između Rijeke, Splita, Lokomotive i Hajduka su u nijansama, u međusobnim utakmicama odlučuju atmosfera, taktički i tehnički detalji. Ako igra bude u funkciji rezultata, ne bi se trebalo toliko opterećivati ishodima utakmica protiv Lokomotive i Hajduka. Važno je da igrači u optimalnim uvjetima igre pokažu mogu li se nadigravati s izravnim konkurentima za drugo mjesto.