Simon Rožman prvi je trener Rijeke koji je počeo standardno igrati s trojicom stopera u zadnjih dvadesetak sezona.
Naravno da su treneri Rijeke prije Simona Rožmana igrali u sličnom rasporedu, ali ni jedan nije standardizirao takav način igre od Nenada Gračana koji bi krajem prošlog stoljeća na takav način postao prvak da je u upotrebi bio VAR.
Evo što trojica bivših stopera Rijeke kažu o igri s trojicom stopera:
DAMIR MILINOVIĆ
Damir Milinović bio je jedan od trojice stožernih stopera Rijeke u sezoni 1998/99, ali je prvak postao kao stoper Zagreba:
- Sustav s trojicom stopera je dobar ako u momčadi postoje dva dobra bočna igrača koji mogu ponavljati uzduž linije. U tom slučaju u njima imaš vezne igrače, stvaraš višak u sredini, pa se klasiči vezni igrači lakše mogu pridodavati napadačima. Nekada je dosta trenera bilo protiv toga sustava da bi u zadnjem razdobju puno talijanskih momčadi počelo igrati 3-5-2, Bayern je počeo igrati 3-5-2... Normalno da sustav igre prilagođavaš igračima koje imaš na raspolaganju. Ako imaš trojicu kvalitetnih stopera, onda je to dobar sustav, ali bitna su dvojica bočnih igrača. U fazi obrane dosta igrača mogu igrati defenzivu, a onda protivnik ima manje šanse, kaže Milinović.
Takav raspored više pogoduje stoperima znalcima nego brzancima? 
- Najbitnije je da imaš takva tri stopera. Osobno sa tako igrao s Novigradom dugo vremena, tako smo u kupu parirali Hajduku i ušli u četvtfinale kupa. Ako nemaš dobre bočne igrače, bolje je igrati s četiri igrača u zadnjoj liniji. Borussia Dortmund jedno vrijeme je tako igrala, to je bila milina gledati, Arsenal je znao igrati 3-5-2 s time da se danas igra igrač na igrača. Ne igra se više nogomet tako da petorica igrača otraga čuvaju jednog igrača.
U kojem ste rasporedu više voljeli igrati?
- Igrao sam u sustavu s trojicom stopera zajedno s Ivančićem i Mijatovićem u Rijeci, igrao sam tako u Zagrebu sa Stavrevskim i Buljatom... Kako je vrijeme prolazilo mijenjao se način igre. Lijepo je igrati s četvoriom otraga kada imaš dvojicu pouzdanih stopera koji znaju igrati. Kada se momčad brani, igra s trojicom stopera nije loša vrijanta. zaključuje Milinović.
SAŠA PERŠON
Saša Peršon najbolji je igrač Orijenta svih vremena prema razini nogometa kojega je dosegnuo u karijeri.
Peršon je u bivšoj državi standardno igrao u Dinamu koji se za titulu prvaka borio s europskim prvakom Crvenom zvezdom, igrao je za Hajduk koji je ostvario najveći klupski uspjeh HNL-a plasmanom u četvrtfinale Lige prvaka, bio je hrvatski reprezentativac u prvim utakmicama početkom devedesetih...
- Zadnjih godina nije bilo puno momčadi koje su koristile takav način igre, više se igralo s četvoricom otraga. Sve ovisi o idejama trenera i profilu igrača. U situaciji kada je momčad malo slabija otraga, treneri u pravilu pokušaju zatvoriti igru s trojicom stopera kojima se pridodaju dvojica bočnih braniča, što je zapravo 5-3-2 u fazi obrane. U napadu je važno da dvojica bočnih igrača imaju tendenciju igre prema naprijed iako su u većini situacija ta dvojica igrača ipak prije braniči nego napadači. Nije ponekad ni jednostavno promijeniti sustav igre, svaki trener ima svoje ideje, smatra Peršon.
Vaša je kvaliteta bila jaka igra "jedan na jedan", pretpostavka je da ste radije igrali u sustavu s dvojicom stopera? 
- Kada sam počeo igrati seniorski nogomet igralo se sa četiri braniča, ali s liberom. Prednji je stoper čistio sve ispred libera! Sve ovisi o kvaliteti obrambenog igrača. Ako je jak u igri "jedan na jedan", trener u pravilu nikada ne poseže za igrom s trojicom stopera. U Dinamu smo uglavnom igrali s četvoriom igrača u zadnjoj liniji, stopere smo pretežito igrali Panadić i ja. Znalo se dogoditi da je Ištvanić igrao libera iza nas, ali već tada se pretežito igralo sa stoperima koji mogu igrati "jedan na jedan". U Hajduku smo također igrali s četvoricom igrača u svim utakmicama HNL-a, ali smo u jačim utakmicam Lige prvaka znali igrati s trojicom stopera. Štimac je igrao libera, Hibić i ja smo igrali ispred njega, a znao je i Vulić igrati libera. Kao trener najviše sam igrao s četvoriom otraga, posebice u omladinskim školama koje se prilagođavaju igri prvih momčadi. Uglavnom se dovodio profil igrača da se može igrati s dvojicom stopera, zaključuje Peršon.
ELIVS BRAJKOVIĆ
Elvis Brajković na vrhuncu karijere igrao je Bundesligu (1860 Munchen), Seriju A (Chievo Verona), riječki stoper bio je u hrvatskom rosteru na završnici EP 1996. godine u Engleskoj iako je najbolju utakmicu u nacionalnom dresu odigrao protiv Italije u Palermu kao desni branič.
- Vidim da je u zadnjem razdoblju dosta momčadi u Europi počelo igrati s trojicom stopera. Trener Rožman probao je to igrati s Rijekom, pokazalo se da je to dobro rješenje. Osim zadnjih pola sata utakmice protv Dinama u Zagrebu, sve je ostalo bilo manje-više korektno. Rijeka je primila malo golova, izgleda dosta čvrsto, čini mi se da je za igrače Rijeke to bolja varijanta. Štefulj se pokazao pravim pogotkom na boku, teško je Rijeku iznenaditi otraga, igra dosta kompaktno, što se pokazalo dobrim za ove igrače. Posebno za mladoga Smolčića otkada se s boka preselio na mjesto sopera. Ova je varijanta defenzivnija nego ona koju je igrao Matjaž Kek, teško ih je probiti, za trenere je ovo sigurnija varijanta. Napadački je Rijeka možda malo izgubila otkada je Rožman promijenio ideju o igri koju je spominjao kada je došao, govori Brajković.
Što ste kao igrač više voljeli igrati, a što više volite igrati kao trener? 
- Igrao sam u svim mogućim rasporedima! Zadnjih desetak godina trend je bio igra s četiri igrača u zadnjoj liniji, sustav s trojicom stopera slovio je kao starinski. Nekada se igralo s liberom iza dvojice stopera, danas svaki stoper pokriva svoga igrača. Danas se s trojicom stopera ipak igra drugačije nego nekada. Kao trener jasno je da se moraš prilagoditi igračima koje imaš, ja više volim igrati s četiri igrača u zadnjoj liniji. Čini mi se da je takva varijanta ipak malo ofenzivnija, zaključuje Brajković.