Prije Jadranskog derbija znalo se da Rijeka ima bolju momčad od Hajduka, nakon pola sata Jadranskog derbija izgledalo je kao da će Hajduk teško stradati na Poljudu i onda se dogodio pogodak Antona Maglice (28), koji je nepovratno promijenio odnos snaga na terenu. Ovako bi se najkraće mogla opisati utakmica između Hajduka i Rijeke, koja je završila neodlučenim rezultatom (1:1) pred čak 20.000 gledatelja.
Matjaž Kek i Igor Tudor igrali su u sličnom rasporedu. Očekivane razlike vidjele su se u rotaciji igrača unutar središnjeg trokuta, u drugačijim taktičkim zadacima i najvažnije, u odabiru različitih tipova igrača na istim pozicijama. Recimo, u središnjem trokutu Tudor fosira igru sa središnjim play-makerom (Anđelković) po uzoru na Juventus (Pirlo), Kek u trokutu drži dvojicu defenzivaca (Maleš, Brezovec) i kada napada. Ono što je ipak najvažnije u nogometu, prema objektivnim mogućnosti igrača dva se središnja trokuta ne mogu uspoređivati budući da je riječki (Brezovec, Maleš, Alispahić) kvalitetniji od splitskog (Anđelković, Sušić, Caktaš). Utakmice se većinom dobivaju ili gube na sredini terena.
U prvih pola sata Rijeka je igrala jako dobar nogomet, Kek je ostvario sve što je zamislio. Od odabira igrača poput Gorana Mujanovića, koji je prvi put ove sezone igrao u početnom sastavu, do načina igre. Tri, četiri obećavajuće kontre, rastrčani Mujanović na desnom boku, čvrsti središnji blok i brzi izlasci kroz dubinska Alispahićeva proigravanja… Rijeka je djelovala kao uigrana i kvalitetna momčad protiv koje ovakav Hajduk nema šanse.
Povrh svega, iskusni igrači Rijeke od prve su minute reagirali pozitivno samouvjereno. Nakon petnaestak minuta pred takvim stavom mlada je momčad Hajduka ustuknula. Teško se prisjetiti kada je Rijeka zadnji put na Poljudu kroz posjed lopte držala cijelu momčad Hajduka na njegovoj polovici. Ni u sezoni 2005/06, kada je Rijeka prevođena izvanrednim Vugrinecom (tri pogotka) pobijedila Hajduk na Poljudu 4:0, riječka momčad nije izgledala tako nadmoćno u posjedu lopte kao što je izgledala u nedjelju oko 19.20 sati. Kratko je trajalo, do Magličina pogotka…
Nakon što je primila pogodak, riječka momčad više nije pronašla djelotvornu igru do kraja utakmice. Tudor je promijenio način igre, posebice u drugom dijelu. Vratio je momčad dvadesetak metara unazad, promijenio raspored u središnjem bloku i Rijeka je počela igrati na postavljenu obranu kao u domaćim utakmicama. U drugom dijelu Rijeka nije stvorila ni jednu priliku do pogotka Zorana Kvržića u 79. minuti.
Budući da Kek nije ništa mijenjao u načinu igre, najbolji strijelac Rijeke Leon Benko u drugom dijelu izgledao je kao Pale sam na svijetu. Ni lopte, ni suigrača na vidiku! S jedne strane stajao je Hajduk nedovoljno kvalitetan da bi mogao ijednu kontru odigrati do kraja, s druge strane stajala je suzdržana Rijeka. Između se ništa nije događalo!
Kek se nije usudio otvoreno napasti, vjerojatno zbog toga što bi morao puno toga promijeniti na terenu i u glavama. Da je Kek zaigrao „va banque“ morao bi promijeniti ustaljeni raspored, zadnja bi se linija morala dignuti barem dvadesetak metara, a onda bi tek počeli problemi. Ovako je ispalo dobro, Rijeka je Kvržićevim pogotkom osvojila bod bez pretjeranog rizika.
Rijeka je na Poljudu odigrala prvu ozbiljniju natjecateljsku utakmicu ove sezone, utakmica je najavljena kao prvi ispit vrijednosti momčadi. Sve što je istinski vrijedilo dogodilo se u prvih pola sata, kada je Kek dobio potvrdu da u određenim okolnostima Rijeka može igrati vrlo dobar nogomet. Da bi preostalih sat vremena postalo sadržajno ipak treba sačekati da se momčad kompletira.
