Rijeka je pobjedom (1:0) protiv Istre 1961 završila prvi dio sezone iznad očekivanja!
Nakon jesenskog dijela sezone Rijeka se prometnula u kandidata za prvaka, eliminacijom Dinama ostvarila je plasman u polufinale Kupa, u Konferencijskoj ligi ispala je od objektivno kvalitetnijeg protivnika (PAOK) nakon što je u prvoj utakmici ostvarila pozitivan rezultat (1:1).
Na početku sezone nitko nije mogao pretpostaviti ovakav kraj kalendarske godine, nakon prvih pet, šest utakmica jedino se vidjelo da igra momčadi obećava.
Kada se odokativno analizira pojedinačni učinak igrača, ispada da je na pozitivne promjene ove sezone puno više utjecao trener Goran Tomić nego nova selekcija igrača.
Nakon tridesetak natjecateljskih utakmica teza o novoj selekciji igrača svela se na samo dvojicu novih igrača (Ampem, Selahi) koji su postali stožerni, okosnica momčadi ipak se bazirala na igračima koje je Tomić zatekao na Rujevici prošle sezone.
Od novih igrača svakako treba izdvojiti Abassa, više zbog potencijala nego zbog učinka.
Abass je sezonu počeo tako impresivno da se odmah nametnuo kao jedan od najboljih napadača HNL-a, međutim u nastavku sezone toliko je pao u formi da je u zadnjem kolu protiv Istre 1961 odigrao najslabiju utakmicu.
Znanje i moć nisu sporni, Abass je dragocjeni tip napadača koji stvara višak u međuprostoru, da je igrač takvih mogućnosti održao tonus s početka sezone Rijeka bi izvjesno postala jesenski prvak prije zadnjega kola.
Otkada je na ljeto 2018. godine otišao iz Olimpije u Mainz, Abass nije igrao u kontinuitetu, očekivano je izgubio ritam i samopouzdanje, sada je potrebno samo strpljenje.
U sličnom je stanju bio Josip Drmić, kada je prošle sezone stigao na Rujevicu.
Ove sezone Drmić je postao najbolji strijelac HNL-a, jedan od najboljih gol-igrača koji je ikada nosio dres Rijeke u zadnjim utakmicama nije izgledao dobro kao ni većina stožernih igrača kojima će zimski odmor dobro doći.
Na kraju prvoga dijela sezone jasno je da Tomiću pripadaju najveće zasluge za ovakav uzlet, trener Rijeke nije samo promijenio mentalitet igrača nego i navijača.
Nakon trojice trofejnih trenera (Kek, Bišćan, Rožman), koji su protežirali tzv. natjecateljski nogomet, pojavio se trener koji je prvi put otkada se igra Liga 10 jednu momčad Rijeke promovirao u najefikasniju momčad HNL-a.
Tomić je tijekom prvoga dijela sezone stalno tražio balas između napada i obrane.
Sezonu je počeo zakopčan do glave usred ljeta s igračima (Liber, Lepinjica, Mudražija...) koji su nestali u nastavku sezone, sredinom sezone Tomić se potpuno otkrio i počeo igrati nekontrolirani i atraktivni nogomet.
Takva igra donosi rizike, Tomić je pred kraj godine počeo tražiti balans između napada i obrane, što je proces koji traje.
U zadnjim utakmicama na Rujevici zaredali su porazi (Lokomotiva 1:2, Hajduk 2:3, Gorica 1:2) i neodlučeni rezultati (Dinamo 3:3, Osijek 0:0), Rijeka na kraju godine na Rujevici nije pobijedila ni jednog izravnog konkurenta u borbi za vrh ljestvice.
Iako prevladava dojam da je Tomić mogao ostvariti više treba uvažiti činjenicu da isti igrači ove sezone ne igraju isti nogomet kao prošle sezone, kada su nositelji igre bili Franko Andrijašević, Stjepan Lončar, Luka Menalo...
Ove sezone igrali su bolji nogomet!