Toni Fruk prometnuo se u prošle sezone u prvog napadača Rijeke u doslovnom smislu.
Radomir Đalović nakon odlaska Franje Ivanovića u 4. kolu, ostao je bez klasične prve špice.
Nakon kraćeg razdoblja ispitivanja (ne)mogućnosti trojice igrača (Andrić, Perica, Dogan) nije mu preostalo drugo nego improvizirati igru s tzv. lažnom špicom.
Zahvaljujući Frukovim karakteristikama, Đalović je vrlo brzo pronašao model napadačke igre koji se pokazao dovoljno učinkovitim da bi Rijeka postala prvak.
Nije se ništa bitno promijenilo ni u drugom dijelu sezone, kada je Rijeka dovela iskusnog Duju Čopa.
Rijeka je do kraja sezone najopasnije izgledala kada je Fruk igrao u vrhu napada što su potvrdile pripremne utakmice uoči ove sezone.
U prvoj natjecateljskoj utakmici ove sezone Fruk je iskazao kvalitetu, dvaput je imao izgledne prilike (69, 79) odlučiti pobjednika.
Nije uspio što je bio povod da se po tko na koji put propituje Đalovićeva odluka da Fruk tijekom cijele utakmice igra prvu špicu!
Ako se išta može propitivati u kontekstu pripreme za prvu utakmicu protiv Ludogoretsa, onda je to Đalovićev odabir igrača koji su igrali oko Fruka.
Riječkoj momčadi nije u igri toliko nedostajala klasična prva špica koliko je nedostajalo dubine u igri, kao što treneri slikovito opisuju sterilne pokušaje napade.
To u praksi znači da je Rijeka u završnicu ulazila s (pre)malo igrača da bi Frukove kvalitete još više došle do izražaja, najbolji igrač Rijeke najopasniji je kada se okrene prema vrataru s loptom u međuprostoru između dviju linija.
Da bi to mogao činiti, barem dvojica, trojica suigrača moraju se u završnici akcija kretati ispred Fruka, jedino je tako moguće otvoriti (među)prostore u postavljenim obranama.
Budući da Rijeka nije tako igrala protiv Ludogoretsa, Fruk je većim dijelom utakmice bio prepušten statičnom hrvanju s fizički jačim stoperima bugarske momčadi.
Malo je Đalović imao mogućnosti utjecati na veću dubinu u napadu s obzirom da se primarno morao baviti obranom, nema trener Rijeke baš tako veliki izbor igrača u rosteru da može igrati nogomet kao Luis Enrique.
Nisu treneru PSG-a u najbolje odigranim utakmicama na Svjetskom klupskom prvenstvu najopasniji za protivnike izravno bili napadači (Doué, Dembélé, Kvaratskhelia) nego veznjak Fabián Ruiz, najbolji strijelac (3) francuske momčadi vrlo je lako mogao postati najbolji strijelac prvenstva s obzirom koliko je šansi imao.
Đalović je jedino mogao Merveila Ndockyta držati u sredini umjesto na boku, jer su pripremne utakmice pokazale da kamerunski reprezentativac ima dubinu u igri za razliku od Tiaga Dantasa koji živi od tzv. pomoćnih dodavanja.
Odgovor na pitanje koliko bi Đalović time izgubio u obrani i dobio u napadu nikada nećemo saznati.
Nakon prve utakmice Đalović je saznao da nema potrebe ništa bitno mijenjati u igri u uzvratnoj utakmici ako trener Ludogoretsa Rui Mota bude igrao isto kao na Rujevici.
Realno je očekivati da će Mota u uzvratu pod još većim pritiskom favorita još više dizati momčad nego u prvoj utakmici čime rastu riječke šanse.
U prvoj utakmici Đalović je igrao upravo onako kako je najviše odgovaralo najboljem igraču Rijeke.
Obje Frukove šanse dogodile su se kada je riječka momčad zatekla u raskoraku nepostavljenu obranu Ludogoretsa, što je Fruku omogućilo da lakoćom stvori višak u igri jedan na jedan sučelice s nemoćnim stoperima (Kurtlus 69, Verdon 79).
U objema situacijama Fruk je praktički dodao loptu vrataru Ludogoretsa što se tako kvalitetnim igračima obično događa kada nisu u pravom stanju zbog nedostatka utakmica.
Da je barem jednom zabio, u razdoblju između dviju utakmica protiv Ludogoretsa u medijima bi se vjerojatno otvorio natječaj za idejno rješenje njegova spomenika na Rujevici!