Sudeći prema najavama Rijeku će ove zime pojačati oporavljeni Ilija Sivonjić, ostala imena koja se spominju među potencijalnim novacima nisu vrijedna velike pozornosti. Riječ je o mladim, nepoznatim igračima koji na Kantridu dolaze u potrazi za afirmacijom. Glavni razlog skromne najave mogućih dolazaka je besparica, koja umnogome određuje ambicije. Rijeka nema novaca ni za tekuće potrebe, a kamo li za plaće poznatih igrača koji slove pojačanjima. Okretanje mladima nameće se kao nužnost, mladi su oduvijek bili zalog budućnosti. Kao što je zalog uspjeha uvijek bila kvaliteta, koja ne pozna diobu na mlado i staro. A koliko je kvalitetna današnja momčad Rijeke pokazuje ljestvica.
Klubovi koji nemaju novaca za skupe igrače uglavnom se revitaliziraju na dva načina: posudbama tuđih igrača i založnim pravima na svoje igrače. Prvim načinom kompenzira se kupovna nemoć, a drugim se umjetno povećava budžet.
Prvi način nije se pokazao sretnim za Rijeku, suradnja s meksičkim Atlasom nije polučila rezultate zbog pogrešne stručne prosudbe. Ni jedan skaut na svijetu nema stopostotni učinak u prosudbi kvalitete igrača, ali posao skauta ne može obavljati ni osoba koja stopostotno griješi u procjeni. Od tri meksička igrača, koji su došli ljetos, ni jedan nije bio pojačanje! Jedan se izborio za status jednakog (Guti) među istima u momčadi, dvojica su odmah postali problematični zbog karaktera (Alferez) i kvalitete (Delgadillo). Četvrti promašaj bio bi previše čak i za stručne kriterije koje određuje sportski direktor Nikica Milenković, pa je Rijeka do daljnjega odustala od suradnje s Atlasom. Suradnja s nekim drugim klubom uvijek je otvorena opcija ako se kvaliteta igrača ne procjenjuje zatvorenim očima, vidjet ćemo što znači medijska najava suradnje s menadžerskom agencijom LSA.
Drugi način Rijeka nikada nije pokušala oživotvoriti zbog različitih razloga, još od doba kada je Robert Ježić pokušao financijski zatvoriti potraživanja Marija Tokića. Ježićeva inicijativa odbijena je kao neprihvatljiva iako tadašnji član uprave nije imao nikakvih osobnih interesa! Založno pravo na perspektivne igrače klubovi predaju pravnim ili fizičkim osobama, koje stječu određena prava temeljem zajedničkog ulaganja. Nije to ništa novo u nogometnom biznisu, u Brazilu je devedeset posto najboljih igrača dijelom u privatnom vlasništvu! Neymar je igrač Santosa, ali klub polaže manji dio prava na vlasništvo igrača kojega kupuju najveći europski klubovi poput Real Madrida, Barcelone, Chelsea…. Da nije bilo privatnih investitora, Santos ne bi mogao zadržavati Neymara dok mu cijena nije dosegnula cca. 30 mil. eura. U riječkoj praksi to znači da bi siromašni klub trebao pronaći nekoga tko želi, primjerice, ulagati u Antoninija Čulinu koji se mora zadržati dok igrački ne sazrije, a onda se dobitak od prodaje u povoljnom trenutku dijeli prema ugovorenim uvjetima.
Najveći otpor takvom vidu biznisa u pravilu pružaju članovi uprave svake udruge građana koja se financira kao Rijeka. Zašto bi oni trošili svoj novac u tekuće poslovanje, dok netko drugi ulaže da bi zaradio na prodaji igrača? Postoje poslovna rješenja i za takve probleme, sve je već odavno poznato. Kao što je odavno poznato da čelnici Rijeke ne znaju realizirati ni jednu ozbiljnu poslovnu ideju.
