Krsto Pavić poznati je riječki sportski djelatnik i gospodarstvenik!
Bivši predsjednik HNK-a Rijeka sportskom vokacijom je nogometaš, koji dobro poznaje povijest i sadašnjost hrvatske košarke, sin Branimir afirmirani je košarkaški trener koji je 2024. godine vratio Kvarner u Premijer ligu.
Nakon što je pogledao film Dražen redatelja Danila Šerbedžije, Krsto Pavić osjetio je potrebu reagirati kao svjedok najvećih uspjeha hrvatske košarke u bivšoj državi.
Evo reakcije:
Film Dražen doista je oborio rekorde gledanosti, ali gledanost ne znači nužno i istinu, a još manje odgovornost prema povijesti.
Upravo zato šok ne proizlazi iz prikaza Dražena Petrovića, njegova veličina je neupitna, nego zbog načina na koji je prikazan sportski svijet, koji ga je oblikovao.
Taj svijet u filmu izgleda sterilno, neuvjerljivo, depersonalizirano i lišeno autoriteta i emocija, kakvi su u vrhunskom sportu neizbježni.
Posebno problematičan je prikaz Mirka Novosela.
Ne zato što bi film morao biti hagiografija, nego zato što ga svodi na karikaturu, gotovo slučajnu figuru, nijemog promatrača vlastite momčadi. Svatko tko je ikada bio dio sportskog kolektiva zna da su svlačionice sve osim sterilnih prostora.
One su mjesta konflikta, strasti, autoriteta i psihološke borbe.
Treneri u njima nisu dekor, nego ključni akteri. Novosel, trofejni trener s nizom medalja osvojenih na najvećim svjetskim natjecanjima, bio je upravo to: autoritet i strateg svjetskog glasa.
U filmu, međutim, djeluje kao netko tko se ondje slučajno zatekao.
Takav dojam nije posljedica pukog scenarističkog propusta, nego niza svjesnih odluka.
Počevši od izbora glumca koji fizički i karizmatski ne odgovara stvarnoj osobi, pa do načina na koji su njegove upute svedene na bezlične, gotovo infantilne rečenice.
Novosel nije bio ni nizak, ni nenametljiv lik.
Bio je bivši košarkaš, snažne pojave, jasnog glasa i bogatog vokabulara.
Njegovi govori nisu bili fraze, nego sadržajni, često autoritativni i uvijek prepoznatljivi.
Film to briše, pa se time briše dio povijesti.
U tom kontekstu teško je izbjeći šire pitanje.
Radi li se o slučajnosti ili o obrascu?
Grad Zagreb nije se znao, ili se nije htio, dostojanstveno oprostiti od najvećeg zagrebačkog trenera svih vremena.
Film, umjesto da barem simbolički ispravi tu nepravdu, ostavlja dojam da njegovo djelo dodatno ponižava.
Kao da se poručuje da su rezultati bili nečija individualna sudbina, a ne proizvod sustava, znanja i ljudi koji su ga gradili.
Beograđanin, Moka Slavnić, igrač kojeg je Novosel "izmislio", to je razumio bolje od hrvatskih institucija.
Njegova rečenica na ispraćaju "Očekivano sam ovdje pola Zagreba" bila je moralna pljuska svima koji su izostali.
Ostaje otvoreno pitanje: što bi rekao da je pogledao film? Bi li prepoznao svog trenera ili tek njegovu karikaturu?
Film o Draženu možda jest komercijalni uspjeh, ali način na koji tretira Mirka Novosela otvara ozbiljno pitanje: gdje prestaje umjetnička sloboda, a počinje odgovornost prema činjenicama i ljudima koji su tu povijest stvarali.
Jer kad se iz priče izbriše trener, briše se i razumijevanje kako se veličine uopće stvaraju!